Indonezija je puna kulturoloških razlika i običaja, što je idealno za one koji vole mjesta u kojima će puno naučiti i upoznati se s neobičnim običajima.
Neki su čudni, neki bizarni, neki prihvatljivi, na neke ćemo se zgroziti, a kakvi god da jesu, dio su kulture i tradicije, stoga ih ne treba osuđivati. Ipak, nešto što za nas nije normalno, za druge jest.
Ekstremne proslave
Dok se mi opraštamo sa starom godinom uz mjehuriće, pjesmu, ples i vatromet, u Indoneziji novogodišnje slavlje izgleda nešto drugačije.
Tradicionalni festival Singkawang Cap Gomeh koji se održava u gradu Singkawang obilježava se na 15. dan kineske nove godine i uključuje tisuće lokalaca koji ponosno plešu gradom.
Dio slavlja je i ritual Tatung, koji predstavlja čovjeka čije tijelo odjednom postaje opsjednuto prizvanim duhovima. Opsjednutost će za više od 700 dobrovoljaca izgledati tako da će nastojati dokazati posebne moći kao što su hodanje po oštricama mačeva, probijanje obraza mačevima i udaranje lancima. Oni koji se upuštaju u ritual ne boje se jer vjeruju da duhovi neće dopustiti da im se nešto loše dogodi.
Svrha rituala je prizivanje sreće i otklanjanje loših događanja, kao i želja za dobrom i uspješnom narednom godinom. Smatra se da je upravo grad Singkawang središnje mjesto za okupljanje bogova.
Iskapanje posmrtnih ostataka
Čin iskapanja ostataka naziva se ritual tiwah, a provode ga pripadnici plemena Dayak. I sve je samo ne normalan, barem za nas. Za pripadnike plemena na području Kalimatana taj je ritual obvezan jer smrt smatraju tek tranzicijom iz jednog svijeta u drugi.
Ritual tiwah sastoji se od iskapanja posmrtnih ostataka preminulog člana obitelji. Kada se kosti iskopaju, prenose se zajednički prema svetom mjestu koje se naziva Sandung. Ne postoji točno vrijeme kad će se ritual održati, o tome odlučuje obitelj.
Ritual iziskuje i pripremu i određena financijska sredstva, nakon čega se pokojniku osigurava tranzicija u drugi svijet. Samim time iskazuju se privrženost i poštovanje prema preminuloj osobi, a ako se obitelj ne odluči na ritual, vjeruje se da će duh prokleti obitelj i donijeti nesreću.
Čišćenje lubanja
Pleme Tiwah pristupa još jednom bizarnom činu koji se sastoji od čišćenja lubanja seoskih neprijatelja.
Ritual nosi naziv nyobeng i smatra se svetim, no pomalo je čudan i priča tek sad postaje zanimljiva. Lubanje koje se čiste pripadaju neprijateljima koji se žrtvuju u obredu mengayau.
Pripadnici plemena hvatali su neprijatelje i ritualom pridonosili žrtve te zatim pokapali lubanje, a vjeruju da će se čistim lubanjama prizvati dobra žetva i otjerati zlo. Danas je ritual mengayau zabranjen, no pripadnici plemena Tiwah i dalje pristupaju ritualu čišćenja lubanja, za koje se vjeruje da posjeduju magične moći.
Slavljenje smrti
Pleme Toraja smrt ne smatra tužnim događajem, već prilikom za slavlje. Pleme vjeruje da će u trenutku smrti tijelo propasti, no duh mrtve osobe živjet će sve do trenutka obreda pokapanja.
Obred se naziva rambu solo i uključuje takozvanu zabavu koja će pokojniku omogućiti da svoj duh dovede do posljednjeg počivališta koje nazivaju Puyo. Ugođaj tijekom obreda je veseo, ispunjen smijehom, a uključuje i gozbu nakon žrtvovanja stoke.
No, kao i za svaku drugu, za zabavu su potrebna financijska sredstva za koju obitelj dugo štedi. Ako se dogodi da obitelj u vrijeme smrti nema novca, obitelj će pokojnika držati u kući kao da je bolestan. No i dalje će ga hraniti, razgovarati s njim i ponašati se kao da je i dalje živ.
Zatim se izrađuju figure od drveta koje će osigurati život duhu preminule osobe. Često se mogu pronaći u blizini grobova preminulih. Vjeruje se da će duh preminule osobe živjeti kroz drvenu figuru, čuvati grob i predstavljati spas za žive.
Kao i mnogi drugi pripadnici plemena, i Toraje iskapaju ostatke iz grobova kako bi pokazali poštovanje prema precima. Peru ih i čiste te oblače u odjeću za kojom su pokojnici izrazili želju tijekom života. Prije vraćanja u grob obitelj se fotografira s ostacima tijela i vraća ih u grob.
Djeca iz plemena Toraja koja ne dožive šest mjeseci starosti smatraju se svetima, pod uvjetom da im nisu narasli zubi. Nakon smrti omataju ih u lišće i pokapaju u rupe drveta, što simbolizira povratak djeteta u majčinu utrobu.
