Galerija
Do njega je najjednostavnije doći automobilom preko glavnog ulaza Babić Siča. Iz smjera Senja potrebno je preko Svetog Jurja i prijevoja Oltari pratiti putokaze za Nacionalni park Sjeverni Velebit, dok se iz smjera Otočca/Krasna također dolazi prema Oltarima i dalje do Babić Siče; od ulaza Babić Siča do Zavižana vodi oko 7 km makadamske planinske ceste.
Automobil se može ostaviti na velikom parkiralištu kod Zavižana, koje je ujedno i zadnja točka do koje je dopušten promet motornim vozilima, a odatle se do Velebitskog botaničkog vrta nastavlja pješice planinarskim stazama.
Kod Babić Siče također postoji manje parkiralište za posjetitelje koji žele dalje nastaviti pješice. Ulaznicu za Nacionalni park možete kupiti na ulazu Babić Siča, online ili na terenu od nadzorne službe Parka. Cijena ulaznice iznosi 7 eura za jedan dan, 10 za dva dana ili 15 za tri dana po osobi. Ulaz u sam Botanički vrt ne naplaćuje se dodatno, ali je je za posjet Vrtu, naravno, potrebno je imati ulaznicu za Nacionalni park.
Velebit u malom
Vrt, zapravo, alpinetum, osnovan je još 1967. godine na prijedlog dr. Frana Kušana. Ideja je bila jednostavna, ali za očuvanje velebitske flore iznimno važna – biljno bogatstvo Velebita učiniti dostupnim istraživačima i stručnjacima, ali i svima koji žele bolje upoznati ovu planinu. Nekoliko godina poslije područje Vrta dobilo je dodatnu zaštitu, a 1969. godine proglašen je zaštićenim spomenikom prirode. Danas je dio NP Sjeverni Velebit.
Posebnost Velebitskog botaničkog vrta nije samo u broju biljnih vrsta nego i u raznolikosti prostora na kojem one rastu. Na tom se malom području izmjenjuju različita staništa – od travnjaka i kamenjara do šumskih zajednica, klekovine planinskog bora i hladnijih dijelova ponikve. Vrt obuhvaća oko 50 hektara, a u njemu raste oko 300 biljnih vrsta.
U središtu Vrta nalazi se Balinovačka ponikva, posebno zanimljiva zbog mikroklimatskih uvjeta. Oko nje prolazi kamenita kružna staza duga približno 600 metara. Posjetitelji se njome mogu kretati kroz različite dijelove Vrta ili se pak uputiti prema okolnim velebitskim vrhovima, a do najniže točke ponikve, na oko 1430 metara nadmorske visine, stiže se kamenim stubama.
Upravo ova ponikva pokazuje koliko se uvjeti na Velebitu mogu razlikovati na vrlo maloj udaljenosti. Hladan zrak spušta se i zadržava na njezinu dnu gdje su temperature znatno niže nego na rubnim dijelovima. Takav temperaturni obrat omogućuje rast vegetacije karakteristične za hladnija staništa koja obično nalazimo na većim visinama.
Jedna od najvećih vrijednosti Vrta jest da na jednom mjestu čuva biljke s čitavog Velebita. Dio njih raste prirodno na području Vrta, dok su neke vrste ondje prenesene s drugih velebitskih lokaliteta kako bi se mogle proučavati, predstaviti posjetiteljima i dugoročno čuvati.
Među posebno vrijednim vrstama ističu se velebitska degenija, hrvatska sibireja, krški runolist, velebitski klinčić, Kitajbelov jaglac, Kitajbelov pakujac i hrvatska gušarka. Simbol Vrta je, dakako, velebitska degenija (Degenia velebitica) - iako ona prirodno raste samo na srednjem Velebitu.
Posebne prilagodbe biljaka na teške planinske uvjete posebno dolaze do izražaja za vrijeme cvatnje, tijekom kratkog ljeta, pa su lipanj i srpanj najbolje vrijeme za posjet vrtu. Biljne vrste označene su pločicama, a poučne table posjetiteljima približavaju prirodne značajke prostora, pa će se u njemu snaći i oni koji nisu biolozi, travari ili iskusni planinari velebitaši. Ali oprez, mogli bi to postati.
Dalje od hvarske žiže: Tirkizna uvala s konobom zbog koje se ljudi bude u cik zore
