Iskreno, ni na kraj pameti mi nije bilo ove godine otići u Kostariku, ali spletom okolnosti mi se pružila prilika, a kad ti život da limun, napraviš jednostavno limunadu, što drugo? Do posljednjeg trenutka sam bila malo skeptična jer već godinu i pol svi slušamo o restrikcijama kada su putovanja u pitanju, pogotovo putovanja na drugi kontinent. Cjepivo je očito olakšalo puno toga, pa su brojne države povukle svoje neobične zahtjeve kada je koronavirus u pitanju i ostavile opcije zbog kojih je lakše putovati.

Konkretno, za Kostariku je obavezan "Pase de salud" (zdravstvena propusnica) bez kojeg vas neće pustiti ni da se ukrcate u avion. Jako je jednostavna za popuniti, lako ju je pronaći, a morate samo online ostaviti svoje podatke i dokaz o cijepljenju. Što se covid digitalne putovnice tiče, tu je situacija malo drugačija nego u Europi. Pošto ne piše na svim našim covid putovnicama točan datum primanja prve i/ili druge doze cjepiva, kao ni koje je cjepivo u pitanju, morate prevesti potvrde koje dobijete nakon cijepljenja. Isto čas posla, a to je jedino komplicirano što se putovanja u Kostariku tiče. Malo je iritantno nositi zaštitnu masku preko lica više od 10 sati leta, ali prežive se i gore stvari u životu.

Slijetanje u glavni grad Kostarike, San Jose, nije nimalo romantično, pogotovo zbog konstantnih kiša koje su specifične za rujan i cijeli ovaj dio godine. Srećom, u pola dana u ovoj državi naviknete se da su promjene vremena jako učestale i da se možete pripremati koliko god želite, ali uvijek će vas iznenaditi. Iz San Josea je za "prvu ruku" najbolje bilo otići na njihovu obalu, točnije u Jaco. Jaco je gradić na Tihom oceanu, poznat po tulumarenju (kada nije pandemija koronavirusa) i odličnim plažama. Vrijeme koje nas je ondje dočekalo nije bilo nimalo obećavajuće, ali brzo se sve promijenilo. Cijelo vrijeme je bilo jako vruće, ali zaista jaaaaako vruće, vlaga je valjda najviša ikada, ali je zato sve to sjajno za kupanje u oceanu i opuštanje na plaži. Osim plaža, pokojeg bara i simpatičnog šoping centra na otvorenom, Jaco ne nudi previše ostalog sadržaja, ali je zato odlična stanica za nastavak putovanja. Sljedeća stanica bio je Quepos.

Predivan mjesto s još boljom prirodom

Razlog odlaska u Quepos bio je nacionalni park Manuel Antonio, koji je doslovno raj na zemlji što se prirode tiče. Džungla koja se proteže uz obalu i plaže poput onih s postera prepuni su životinja kakve sigurno nikada niste vidjeli u prirodnom okruženju. Majmuni (kapucini), ljenjivci, rakovi, kukci svih vrsta i oblika, krokodili, svašta možete vidjeti u Manuel Antoniju. Za cijeli park proći potrebno je oko dva do tri sata, a ondje se možete okupati u oceanu, popiti kavu i uživati do mile volje. Jedino je bitno za napomenuti da provjerite kojim danima radi, jer smo se mi umalo zeznuli i otišli u ponedjeljak, kada je zatvoren.

Majmuni su bili highlight cijelog boravka u Queposu jer smo odmah pri dolasku u hotel dobili upozorenje da su vrlo pametni te da zaključavamo balkonska vrata od sobe, pošto znaju točno što treba ukrasti. Nije trebalo dugo da se uvjerimo u isto, a kapucini su izuzetno slatke životinjice, kojima se ne bih pretjerano zamjerila ipak. Čitavo vrijeme su skakali po stablima i balkonima hotela u kojem smo odsjeli, a posebno im je zanimljiv doručak jer, kako su nam rekli zaposlenici, obožavaju šećer i treba se potruditi da ih potjerate. Nije preporučljivo hraniti ih bilo kakvom „našom“ hranom jer jednom kad se naviknu postaju problem lokalnim stanovnicima. Ukratko, da sam mogla ostati u Queposu još tjedan dana, ne bih se uopće bunila. Predivan gradić s još boljom prirodom.

Život iza bodljikave ograde

Nakon Queposa uslijedila su četiri dana San Josea prije povratka kući. Za vidjeti cijeli San Jose dovoljno je jedno popodne, a grad osim po potpunoj suprotnosti našem stilu života nije ništa spektakularno. Naprotiv, jako je čudan. Ljudi u San Joseu žive iza bodljikavih ograda, s rešetkama preko svih prozora i vrata, a iako srećom nismo doživjeli nikakve neugodnosti, na to su nas upozoravali na svakom koratku. Tko god bi shvatio da smo turisti, počeli bi upozoravati da se pazimo pljački, da ne vadimo mobitel iz džepova te da hodamo s torbom ispod ruke. Dosta neugodno. Čak je u jednom trenutku taksist stao nasred avenije kako bi nas upozorio na isto. Kriminal im očito nije stran, a obzirom na silna upozorenja, čudnovatost toga grada samo je još više narasla. San Jose je prepun muzeja, a od ostalih znamenitosti jedino se ističu sami centar i glavna tržnica koja izgleda poput malenog cirkusa jednom kada kročite unutra. Svi prodaju sve, doslovno, a u tih par metara kvadratnih možete pronaći od običnog magneta do žive kokoši.

Izazov za pušače

Postoji još nekoliko stvari za napomenuti o Kostarici. Ako ste pušač, nećete se divno provesti. Ja priznajem da jesam i da sam se potpuno navikla na naš stil kada su cigarete u pitanju. U srednjoj Americi, kao i u velikoj većini Južne Amerike, pušenje je strogo zabranjeno. I to misle doslovno. Ne smije se pušiti ni na otvorenom, osim na ulici, u sklopu bilo kakvog kompleksa, a pogotovo ne u zatvorenim prostorima. Kazna za bacanje opuška na cestu je 50 dolara, a kada sve to čujete i na koncu vidite, shvatite da zaista nije za se zezati. Zaštitne maske preko lica nose se uglavnom svugdje i vani, eventualno ih skidaju u šetnji. Ne drže se svi strogo toga, ali većina da.

Pura vida

Još jedna od korisnih informacija je činjenica da se Uber može koristiti svugdje diljem države. Na primjer, mi smo taksijem išli iz San Josea u Jaco (cca 2 sata vožnje) i iz Queposa u San Jose (cca tri sata vožnje). Nije najjeftinija opcija, ali nije ni toliko skupa ako želite biti komotni od točke A do točke B. Skoro svugdje možete sve plaćati karticama, a što se valuta tiče, najbolje je da sa sobom donesete dolare (američke). Njihova službena valuta je kostarikanski kolon, a 100 kolona je u prosjeku 1 kuna. Pošto im je glavna klijentela turista iz SAD-a, jako su orijentirani na dolare, kojima gotovo svugdje možete i plaćati. Slično kao euri kod nas, ali malo čak i naprednije.

Lokalni stanovnici su izuzetno simpatični, velikodušni, spremni pomoći i osjećate se zbog svega toga još i bolje. Moto im je „pura vida“, što bi bio ekvivalent našeg „pomalo“ u Dalmaciji. Svi se tako pozdravljaju, svi turistima žele pomoći, a svi bome i znaju gdje je Hrvatska. Nogomet nam je očito najbolja reklama, a doslovno svi koji su nas pitali odakle smo ostali su „paf“ jer smo iz Hrvatske.
 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju