„Eufrat otkriva blago u sebi. Tkogod ga vidi ne smije uzeti ništa od njega“, staro je proročanstvo vezano uz dom prvih civilizacija i naše iduće destinacije nakon Sanliurfe, revolucionarnih arheoloških nalazišta, grada mrtvih i Mardina…
Halfeti, „mirni grad Istoka“ na obalama rijeke Eufrat. Titulu nosi s dobrim pokrićem – štoviše, uključen je u svjetsku mrežu „sporih gradova“ koji se opiru pomahnitaloj turistifikaciji svojim ležernim, sporim načinom života.
Dodir slavne povijesti
Halfeti je danas podijeljen na novi i stari grad. Novi je izgrađen iznad rijeke i prolazeći njime sa strane ceste uočavamo mnogobrojna stabla pistacija i maslina – kralježnicu ovdašnjeg turizma. A u daljini veličanstven prizor: kanjon Eufrata.
Neobičan je osjećaj susresti se s rijekom koja nas je pratila cijeli život kroz udžbenike o starim civilizacijama Sumeru, Babiloniji i Asiriji, ili biblijske priče. Sve o čemu smo slušali i učili, ona je vidjela u svojoj slavi i urušavanju. Tigris, Eufrat i Mezopotamija u mislima se javljaju poput kakvih totema ili mitskih bića, a sada smo tu i nadomak ruke nam je – kao da je bilo koja druga rijeka.
U 9. stoljeću asirski kralj Shalmaneser II ovdje je podigao gradić Halfeti koji je opstao do danas kao malo poljoprivredno i ribarsko mjesto, ali i kulisa za snimanje turskih serija.
Crna ruža
Tko još nije čuo za Crnu ružu? Bilo da ste prvo pomislili na svijet ili tursku seriju, oboje nas dovodi upravo ovdje, u Halfeti - jedino mjesto na svijetu u kojem rastu crne ruže, tj. karagül, kako ih Turci zovu. Većina ruža je zapravo zagasito crvene ili ružičaste boje, tamnih nijansi i rubova latica, pa se samo čine crne.
Nažalost, u vrijeme našeg boravka ondje nisu cvale, ali uvijek je dobro ostaviti nešto i za idući put. Iovako smo bili prepuni dojmova – rijeka i stijene kanjona prizor su kao iz edenskih vrtova. Prema vjerovanju i nekim proroštvima, Eufrat skriva planinu zlata i bogatstva koje će tek jednog dana otkriti. Za sada ostaje samo zamišljati što skriva gusto zelenilo ogromne rijeke duge gotovo 3 tisuće kilometara…
Tihe ruine na obalama
Ploveći zelenim Eufratom prolazimo i kraj nekadašnje utvrde Rumkale. Protezao se na čak 3 500 metara kvadratnih, a njegova arhitektura bila je usklađena s okolnom prirodom. Kameno zdanje imalo je pripadajuću džamiju, tursku kupelj, voćnjake i mali bazar.
Vjeruje se kako je ovdje svojedobno boravio apostol Ivan i u maloj kamenoj sobi ispisivao stranice koje će postati dio najslavnije knjige svijeta, Biblije.
Pristali smo brodom u blizini dvorca gdje je baš tog dana vladala vesela atmosfera zbog natjecanja u vožnji kanuima. Duž obale se prostire niz kafića i restorana, glazba se ori iza svakog ugla… A preko puta, u daljini, nenametljivo se nazire mala, tiha oaza. Prazne kuće u kamenu skrivene iza zelenog priobalnog raslinja i minaret džamije koji viri iz rijeke uspješnije su privukli našu pozornost iako su svojim mrtvilom bili čista suprotnost eksploziji života u ovoj luci.
Uputili smo se brodom prema ovom selu duhova i ostavili žamor iza nas. Brod se približio praznom selu i minaretu, te smo s palube mogli vidjeti krov džamije pod vodom.
Nekad je ovo bio stari grad s oko 6 tisuća stanovnika, no kada je 1990-ih podignuta brana Birecik, stanovništvo je raseljeno u noviji dio grada, a stari grad potopljen. Kako je bio izgrađen na liticama, dio je ostao pod vodom, a dio danas stoji na brdu. Kuće su prazne, no pokoja je preuređena u kafić ili restorančić koji dočekuje posjetioce.
Unatoč ovoj turističkoj intervenciji, selo je zadržalo svoj mir i dostojanstvo: ne čuje se ni žubor vode, a iz kafića dopire samo stara anatolska pjesma s kojom smo se rastali od Halfetija.
„Za zrak, za vodu, za kamen, za tlo – svemir je žrtvovan za moju zemlju. Moja Anatolija je mjesto hrabrih ljudi, gdje ljubavnici ispisuju legende u planinama. Ako ti treba prijatelj, dođi, osjetit ćeš se ponovno rođen…“
