Nakon što sam jučerašnji dan proveo na Arapskom poluotoku u Dohi, u najmanju ruku topivši se pod meni nelagodnih preko četrdeset stupnjeva, put se trebao nastaviti tako da u večernjim satima sjedam na avion za Addis Ababu (Etiopija), diplomatsko sjedište Afrike udaljeno oko tri sata leta preko Saudijske Arabije, Jemena i Đibutija.
Kada smo jedva sletjeli, iza mene je na granici nastala nezamisliva gužva uzrokovana pristunošću samo jedne službenice na graničnom prijelazu. Isto kao u zračnoj luci u Dohi, i ovdje bivam zamoljen skinuti naočale i pogledati ravno u kameru kako bi za vječnost zabilježena bila moja fotografija pri ulasku, a već nakon nekolicine formalnih pitanja vezano za adresu boravišta u Addis Ababi, bivam upućen prema traci, koja će kako se kasnije ispostavilo, biti uskoro prepuna prtljage. Uvidjevši mlađu žensku osobu bijele puti počinjem razgovor o mojoj zabrinutosti kako je vjerojatnost doista velika da, u naočigled kaotičnom stanju na ovom djelu zračne luke, neće baš sva prtljaga biti ispostavljena, na što me ista smiruje ističući kako joj se to nikada do sada nije dogodilo.
Nakon što sam doznao neka "must visit" mjesta u gradu, uvidim svoju ptrljagu nakon čega se sa olakšavajućim osmijehom na licu pozdravljam i nastavljam prema izlazu. Ispred terminala shvatim da nije riječ o klasičnom međunarodnom terminalu već da se isti nalazi oko petsto metara dalje. Upoznajem se sa vozačem imena Mousse (Mojsije) koji mi je za vrijeme vožnje do hotela diskretno dao do znanja kako je u mogućnosti me predstaviti nekolicini lijepih Etiopljanki, što mi je pak dalo osjećaj kako se isti bolje snalazi kao svodnik nego kao vozač. Ono što vozeći vidim ne nalikuje ni blizu na ono što sam jučer vidio, ovo je doista Afrika, pomislim. Ulice ni blizu uređene kao u Dohi, naokolo svugdje nedovršeni uronuli građevinski projekti, prazne ulice. Ima i u tome neka čar, pogotovo u dva sata ujutro kada stižem pred hotel koji se nalazi na jednoj od glavnih ulica u blizini ostalih renormiranih hotela grada. Umoran i iscrpljen od, sada već jučerašnje vrućine i puta, obavljam check-in te odlazim na spavanje. Jutro se približilo a sna mi je u tome trenu falilo više nego bilo što drugo.
I eto je stigla, prva zora i jutro na afričkom kontinentu. Obavljam jutarnje tuširanje, oblačenje i odlazim punim plućima ravno pred hotel kako bih se sada po danu bolje uvjerio u položaj hotela. Prvo što vidim je kaos na ulicama, autobusi prepunjeni da više vjerojatno ne bi stala ni igla. Bez puno oklijevanja dogovaram razgledavanje grada s lokalnim vodičem koji me uvjerava kako je on najjeftiniji i najbolji u gradu. Izlet počinje u 12:00 sati po lokalnom vremenu (+ 01:00), kada se upuštam, iako ne sam, u gradsku vrevu Addis Ababe koja broji kako me lokalci uvjeravaju i preko četiri i pol milijuna ljudi (službene brojke su za milijun manje). Tek sad mi postaje jasno da prilikom dolaska ovdje, čovjek ne treba puno razmišlati već se jednostavno opustiti i prepustiti gradu, ma gdje te on odveo.
Ubrzo po početku razgledavanja grada shvatim kako moj vodič tek kratko vrijeme živi u Addis Ababi, jer prilazeći velebnom imanju ograđenom visokom ogradom (pretpostavljajući kako se radi o nekoj vladinoj zgradi) upitam Adesa (tako mi se vodić predstavio) da li to smijem slikati. Isti mi potvrdno odgovora, na što refleksno i naivno uzimam fotoaparat uperivši ga kroz otvoreni prozor i okidam (neuspjelu) sliku. U istom trenutku čujem viku upućenu automobilu u kojem se nalazim, pogledam vodiča, a isti se u sekundi vremena pretvara u vlažnu maramicu jerbo je čovjek tek tada shvatio kako se radi o predsjedničkoj palači okruženoj naoružanim vojnicima, koji naravno ne dozvoljavaju da se zdanje slika. Iako smo se našli u više nego neugodnoj situaciji, ista se rješava u nekoliko riječi isprike na etiopskom jeziku (Amharic) i uvjeravanja kako nisam slikao palaču, naravno sve to u laganoj vožnji jer se vodič nije namjeravao zaustaviti kako mu je vojnik naredio. Naravno da mi je nakon toga otvorio dušu kako se tek preselio u Addis Ababu i da je dobio novi posao kojeg nikada do tada nije radio, a novac mu prijeko potreban za preživljavanje...
Nastavljamo razgledavanje grada te dolazimo pred katedralu Presvetog trojstva u kojoj se nalazi vjećno počivalište posljednjeg cara na ovim područjima, Haile Selassieja i njegove supruge. Selassie koji je se nakon nekoliko godina talijanske okupacije (1936 - 1941) uspješno suprostavio kolonijalizaciji Etiopije, na vlasti biva sve do 1974. godine kada je svrgnut od strane radikalne vojne skupine (Derg) predvođene Mengistom Haileom Mariamom koji je tada uveo socijalističku državu.
Nakon sat vremena nastavljamo prema Nacionalnom muzeju gdje su izloženi djelovi Lucy (možda i najstarijeg ljudskog fosila starog preko tri milijuna godina, a otkrivenog 1974. godine) ali i ostalo povijesno kulturološko blago Etiopije. Iako bih i dalje nastavio sa opisvanjem današnjeg dana, moram još nekolicinu dogodovština ostaviti za sutrašnji post. Umor me je svladao...
Pratite blogera 80 dana Afrike na ovom linku!
"Putovanje od tisuću milja počinje prvim korakom."
Pierre Abélard
