Suzana Bosnić Majcenić rođena je u Splitu, odrasla na Korčuli, studirala u Zagrebu, a posljednjih šest godina živi u gradu Santiago de Querétaru u Meksiku. Kad se odlučila preseliti na drugi kraj svijeta, hrvatska spisateljica nije govorila španjolski jezik. O Meksiku su joj bile poznate tek informacije i vijesti koje se mogu pronaći u domaćim medijima, popularnim dokumentarcima i putopisima.
“Često mog muža i mene pitaju: 'Zašto Meksiko?' Odgovaramo da nismo mi odabrali Meksiko, već je Meksiko odabrao nas, a mi smo bili dovoljno ludi da prihvatimo. Mislim da stvarno moraš biti malo trknut i imati muda za selidbu u Meksiko. Moj muž radi za jednu njemačku firmu koja se bavi automatizacijom i koja je globalna. Šef mu je ponudio mogućnost da ide raditi u Meksiko, muž me pitao što mislim o selidbi i to je bilo to.
Nismo previše analizirali. Vidjeli smo posebnu priliku koja se ne propušta, priliku koja se ponudi jednom i nikad više. Oboje smo znatiželjni, volimo putovati, učiti o drugim kulturama i upoznavati svijet. Selidba u Meksiko instinktivno nam je bila privlačna i izazovna", započinje svoju priču Suzana Bosnić Majcenić.
U Hrvatskoj je studirala informatiku, radila kao novinarka, a već više od desetljeća posvetila se pisanju romana i kratkih priča. Oduvijek su je privlačili takozvani digitalni poslovni koji nisu vezani za određeno mjesto i koji se mogu raditi gdje god ima računalo i internetsku vezu. Znala je da pisati može i iz Meksika.
MEKSIKANCI I DALMATINCI VRLO SU SLIČNI
Da bi riješila dokumentaciju za preseljenje, morala je potegnuti do Budimpešte jer u Hrvatskoj ne postoji meksičko veleposlanstvo.
"Kako to obično biva, početni koraci za selidbu bili su obilježeni protokolom i čekanjem odobrenja. Izbjegavala sam čitati o životu stranaca u Meksiku jer je svačije iskustvo ipak osobno, uvjeti su drukčiji i situacije variraju. Svaki stranac koji živi u Meksiku doživljava Meksiko na svoj način, a ovisi o tome i odakle je stranac, nije isto za Azijate, Amerikance ili Europljane."
Kada je došla u Meksiko, iznenadila se što postoji nekih sličnosti s rodnom joj Dalmacijom.
"Prvo fascinantno iznenađenje bilo je 'mañana' stanje uma ,što me podsjetilo na dalmatinsko 'pomalo' stanje uma. Ovdje značenje riječ mañana nije samo 'sutra' ili 'jutro'. Ovdje često znači 'pomalo', 'opušteno' ili 'poslije' a to se 'poslije' može vremenski rastegnuti do daleke budućnosti."
Na pozitivne stvari u Meksiku odmah se naviknula.
"Najlakše se bilo naviknuti na sunčane dane koji pozitivno utječu na raspoloženje. Nema onog trajnog sivila i potištenosti zbog nedostatka plavog neba. Režije i namirnice jeftinije su oko 30 posto u odnosu na Europu. A tu je i fantastična hrana. Kad me lokalci pitaju sviđa li mi se meksička hrana, oduševe se nakon što im kažem da sam prije Meksika bila vegetarijanka. Meksička je hrana toliko bogata, ukusna, raznovrsna i bila bi blasfemija živjeti ovdje, a ne jesti tradicionalnu hranu koja se uglavnom temelji na mesu i ribi."
ŠTO OBVEZNO TREBA PROBATI U MEKSIKU?
"Ovdje se šale na račun takozvane T-dijete na kojoj su svi Meksikanci: tacos, tortas, tamales, tlayudas, tostadas… Sve nabrojeno mi je omiljeno, kako koji dan. U ovih šest godina još se nije dogodilo da sam negdje jela loše tacose, a jela sam ih svugdje – od luksuznih restorana do malih lokalnih taqueria, pa i na uličnim štandovima. Ipak, najveće su mi gastronomsko iznenađenje tacos estilo Ensenada jer je riječ o netipičnim ribljim tacosima u kombinaciji s mrkvom, fino narezanim bijelim ili ljubičastim kupusom i pikantnom chipotle majonezom. Jako su mi fini i tacos de barbacoa. Barbacoa je obično janjetina pripremljena tako da se satima kuha na pari s raznim začinima, i to u posebnim pekačima pod zemljom. Meso bude mekano do raspadanja.
Hrana je u Meksiku početak i kraj, ovdje se sve vrti oko hrane. Nitko vas ne poziva na kavu, pozivaju vas na doručak. Brojni restorani specijalizirani su samo za doručak, s prilično bogatom ponudom na meniju. Ta kreativnost u jelima, spoj naizgled nespojivog i kombinacija okusa fasciniraju me. U pozole, što može biti juha ili varivo s mesnom bazom i kukuruzom, kao dodatak stavljaju se fino nasjeckana zelena salata, rotkvice, svježa kapula i cijedi se limeta. Sopa de tortilla ima svježi avokado, korijandar i izmrvljeni mladi sir kao dodatak.
Torte su ovdje sendviči, varijacija ima desetke, a nema čega nema unutra: od raznog mesa, salama, svježeg povrća, pikantnih salsi, jaja, sireva, neizostavni avokado... To je najperverzniji, najslojevitiji i najfiniji tip sendviča koji sam jela. A jedem i chapulines (skakavce), jedem i kaktus (nopales je ovdje čest dodatak hrani), pila sam tekilu sa škorpionom i mezcal s crvom. Mezcal je sličan tekili, isto se radi od agave, samo je proces proizvodnje nešto drukčiji.
Od pića su mi najdraže margarite, klasične s limetom, a u sezoni s frapiranim svježim mangom i čilijem te kokteli s mezcalom. Nisam znala što je dobar koktel dok ih ovdje nisam počela piti. Oni osvježavajući s citrusnim voćem, ružmarinom i čilijem poslastica su koju preferiram umjesto deserta. Svaka država ima svoje specijalitete po kojima je poznata. Ovdje jedem hranu koju nisam mogla zamisliti da ću ikad jesti i jedem je na mjestima kakva sam prije izbjegavala."
NITKO NE GOVORI ENGLESKI, A U STANOVIMA JE HLADNO
Suzana je znala da će nepoznavanje španjolskog jezika prilikom preseljenja biti velika barijera u prilagođavanju normalnom životu u Meksiku, no ispostavilo se da je bila puno veći izazov nego što je očekivala.
"Nadali smo se da će barem u bankama, bolnicama, agencijama za nekretnine službenici govoriti engleski, međutim muž i ja smo tijekom prvih mjeseci sve ključne stvari obavili imajući za saveznika Google prevoditelja: otvaranje računa u banci, unajmljivanje stana, kupnju auta, hospitalizaciju, odlazak zubaru… Naravno, cilj nam je bio što prije naučiti španjolski, ali to se ne događa preko noći, a život i obaveze ne čekaju."
Najviše su je pak iznenadili meksički standardni gradnje. I još se uvijek bori s njima.
"Oni ne poznaju zvučnu i toplinsku izolaciju. Gdje god da smo živjeli, imali smo osjećaj kao da i susjedi i njihova djeca i psi žive s nama pod istim krovom. U početku sam mislila da nemamo sreće sa stanovima, ali u brojnim razgovorima s Meksikancima naučila sam da je svugdje isto i da u Meksiku nema udobne zone, čak ni u vlastitom domu. Mnogi su nam rekli da ne mogu spavati bez čepića za uši te da mana i propusta u izgradnji ima i previše.
Štedi se na prostoru i materijalu. Meni je jasno da klima uvjetuje standard gradnje, ali klima se znatno promijenila. Iako nam je rečeno kad smo došli, a bilo je proljeće, da grijanje zimi nije potrebno, već prve zime smrzavali smo se u stanu i morali smo nabaviti grijalicu. Da, zimi vlada sušna sezona, sunčano je, nema oblačka na nebu, ali temperature se kreću od 2 °C do 22 °C. Kad je vani tijekom noći i ujutro 2 °C ili manje, a u stanu nema grijanja niti izolacije, nije ugodno."
MEKSIKANCI SU NAJOPASNIJI NA CESTI DOK VOZE
Suzana Bosnić Majcenić nije puno razmišljala o sigurnosti dok je živjela u Hrvatskoj. Hodala je kuda je htjela i kada je htjela bez ikakvih problema.
"Ovdje u šest godina nikad nisam sama bila u gradu na ulici u noćnim satima. Ne usuđujem se jer se i rijetke Meksikanke usuđuju", kaže.
"Kao mala, na Korčuli nisam slušala strašne priče o nestaloj djeci, a ovdje je to svakodnevica. Naravno da se roditelji uvijek brinu i strahuju jer se loše stvari događaju stalno i svugdje, ali moje je djetinjstvo na Korčuli bilo lišeno tog intenzivnog straha od oblika nesigurnosti kakav je u Meksiku sveprisutan. Zato danas posebno pamtim dječju bezbrižnu slobodu kretanja u malom mistu. Sama sam išla pješke od kuće do škole i natrag, moja baba bez straha bi me poslala do butige, susid do kioska po Slobodnu. Sve mi je bilo blizu, poznavala sam ulice i štrade, i ljude koje sam sretala, kao i oni mene."
Osim nesigurnosti, Suzana izdvaja loše ceste, gužvu i promet kao neke od najvećih mana Meksika.
“Došla sam do zaključka da su Meksikanci najopasniji na cesti, dok voze. Ovdje je moguće kupiti vozačku. Jednom smo imali sudar, gradski autobus udario je taksi, a taksi je udario nas. Kad je stigao čovjek iz osiguranja, rekao nam je da vozač autobusa uopće nema vozačku. Osim toga, polaganje vozačkog ispita ovdje je šala. Moj muž osobno se uvjerio u to. Ovdje je polagao za meksičku vozačku dozvolu nakon što su ga opljačkali i uzeli mu, između ostalog, i hrvatsku vozačku. Polagao je ovdje jer je bilo jednostavno, brzo i jeftino. Bio je gotov u 28 minuta (mjerio je).
U Meksiku su ceste pune vozača koji ne znaju voziti, ne poznaju pravila, ne poštuju ih i ponašaju se kao kamikaze. A kad se tome dodaju i loše ceste – morate vidjeti da biste povjerovali. Za usporedbu, u 14 godina vozačkog iskustva po Europi moj muž na autu nikad nije imao probušenu gumu, ovdje mu se u godini dana dogodilo tri puta. Vulkanizeri su u Meksiku s razlogom svugdje."
Ako želite nekamo otići javnim prijevozom, situacija nije ništa bolja, upozorava književnica.
"Javni prijevoz je katastrofalan, nisam vjerovala kad su mi govorili, morala sam se sama uvjeriti. Dok sam pohađala jednogodišnju školu Dizajna interijera, koristila sam QroBus i za dolazak na predavanja trebala su mi dva do tri sata, a autom samo pola sata. Morala sam promijeniti tri autobusne linije, autobusi nisu dolazili po voznom redu, nekad bi odgoda bila sat vremena. Saznala sam da se često događa da autobus zapne u nekoj uličici zbog nepropisno parkiranih automobila. Događalo se da autobus uopće ne stane na stanici."
ZABRANJENO PUŠENJE U KAFIĆIMA
Kada Suzanu pitamo postoji li nešto što joj nedostaje od kuće, spremno odgovara.
"Nedostaje mi pitka voda iz pipe. Nedostaje mi pušenje cigareta u kafićima – ove je godine u Meksiku donesen jedan od najstrožih antitobacco zakona, zabranili su pušenje na svim javnim mjestima. Ako negdje pijete kavu, morate izaći na ulicu zapaliti, minimalno deset metara dalje, gdje po mogućnosti nije park, dječji park, restoran. Ni u barovima se ne puši, ni u klubovima.
Nedostaje mi hrvatski standard gradnje i divne hrvatske ceste. Meni se Meksiko trebao dogoditi da Hrvatsku zavolim i cijenim više na zreliji način. Hrvatska je naspram Meksika pitoma i uređena zemlja, a ja toga uopće nisam bila svjesna. Žalila sam se na birokraciju, na ZET, na neke uobičajene frustrirajuće situacije, na sporost i ponekad apsurd institucija. Ovdje je sve to poprimilo trivijalnost. Mene je Hrvatska razmazila. Meksiko mi to daje do znanja, izaziva me, ismijava i dovodi do očajnih stanja i bezizlaznih pozicija.
Nedostaju mi pristojni susjedi koji poštuju opća pravila kućnog reda. Nedostaju mi sposobne nadležne službe. Kad kažem Meksikancima da me čudi kako ova zemlja uopće funkcionira, oni mi na to kažu: 'Ne funkcionira.' Kad tražim objašnjenje za neki apsurd, oni odgovaraju: 'Meksiko', jer drugog objašnjenja nema.
Srećom, sve ono što mi nedostaje Meksiko mi obilato nadoknađuje na druge načine, uglavnom kroz putovanja, bogatstvo kulture, umjetnosti, kreativnosti i gastroužitke. Osvijestila sam taj ekvilibrij", zaključuje priču Suzana Bosnić Majcenić.
SUZANA SAVJETUJE ŠTO VIDJETI U QUERETARU?
Iako država Querétaro nije na top-listama najpopularnijih meksičkih turističkih destinacija, i u njoj znatiželjni putnici kojima je cilj doživjeti manje poznati dio Meksika mogu vidjeti mnoge zanimljivosti.
"Krenula bih od starog dijela grada, odnosno povijesne jezgre koja je najljepša u doba cvjetanja bugenvilija i ljubičastih stabala Jacaranda, što je upravo sada, u proljeće. Srce grada tipično je šareno, građevine 'vrište', svaka u svojoj boji i svaku krase posebni detalji. Prevladava španjolsko-kolonijalna arhitektura. Ima zanimljivih muzeja, barova i restorana s tradicionalnim meksičkim jelima. Malo dalje od centra nalazi se arheološka zona El Cerrito s piramidom među kaktusima, idealno mjesto za šetnju u prirodi i odmak od vreve i buke.
Svakako bih preporučila veličanstvenu Sierra Gordu, planinski dio države Querétaro s nevjerojatno raznolikim pejzažima, od ogoljenih kamenitih, do polupustinjskih i onih šumovitih. Vidikovac Mirador de Cuatro Palos i selo Pinal de Amoles samo su mali dio bogate ponude koja se nalazi u tom zabačenom dijelu središnjeg Meksika, za koji je potrebno izdvojiti više dana.
U državi Querétaro nalaze se i brojna sela koja su stekla status Pueblo Mágico takozvanog magičnog sela, a ističu se bogatom poviješću, kulturom, prirodnim ljepotama, tradicijom, kulinarstvom, umjetničkim obrtima… Neka od tih sela za preporuku su Tequisquiapan, Jalpan de Serra i Bernal, u kojem je užitak penjati se po jednom od najviših monolita na svijetu."
SUZANA SAVJETUJE ŠTO VIDJETI U MEKSIKU?
U šest godina života u Meksiku Suzana je sa suprugom posjetila 20 od 32 savezne meksičke države, uključujući ozloglašene Zacatecas i Michoacán, o kojima se često piše u medijima u negativnom kontekstu. Zamolili smo je da izdvoji svoje favorite.
DRŽAVA SONORA
To je pustinjsko i obalno područje, pejzaži su tamo posebno lijepi, nikad dotad nisam uživo vidjela divovske kaktuse saguaro i divlje plaže s dinama. Nešto nevjerojatno! Često su takva najposebnija mjesta teško dostupna, ali isplati se upustiti u avanturu uz prihvaćanje toga da očekujete neočekivano jer se vozite po necestama, usred ničeg, gdje nema signala. U tome se i kriju čari, pogotovo jer na takvim mjestima nema puno ljudi.
DRŽAVA OAXACA
Raznolikost pejzaža, od crnogoričnih šuma po kojima rastu halucinogene gljive pa do kilometarskih pješčanih plaža s kokosovim palmama i fantastičnih grebenastih vidikovaca s najljepšim zalascima sunca. Osim prirodnih ljepota, Oaxaca je i najbolja meksička gurmanska destinacija s vrhunskom hranom i koktelima.
LAS POZAS U DRŽAVI SAN LUIS POTOSI
Nadrealni vrt skulptura osobenjaka i pjesnika Edwarda Jamesa, koji se iz Britanije preselio u Meksiko te nakon smrti svijetu ostavio jednu od najimpresivnijih kreacija u suptropskoj prašumi u planinama Sierre Gorde. U istoj državi nalazi se i Real de Catorce, selo u planinskim masivima. Tamo smo na konjima po kamenjaru išli do napuštenog rudnika u planini i divili se prostranstvima Meksika, a i smrzli smo se tijekom noći u hotelu. Ne pamtim da je ikad bilo tako hladno.
DRŽAVA HIDALGO
Kanjon Tolantongo s termalnim bazenima i vodopadima, priroda je tamo rajska, a iskustvo neponovljivo. Jedina je mana mjesta prevelik broj ljudi, pogotovo vikendom.
DRŽAVA MICHOACÁN
Isplati se posjetiti neobičan otok Janitzio, na kojem nema ni auta ni regularne ceste, a nalazi se na jezeru Pátzcuaro, na kojem se mogu vidjeti i tradicionalni lokalni ribari u barkama i s mrežama u obliku leptirovih krila. U državi Michoacán nalaze se i prirodna staništa leptira Monarh, koji od studenog do veljače dolaze iz Kanade i Amerike prezimiti u Meksiku. Jedinstven je osjećaj šetati se šumom među tisućama leptira. Predivan je i nacionalni park u kojem se nalazi jezero Camécuaro i najbistrija voda koju sam u Meksiku vidjela.
DRŽAVA JALISCO
U državi najpoznatijoj po proizvodnji tekile i poljima agave, u blizini gradića Tekila, nalazi se jedan od najneobičnijih hotela na svijetu - Matices Hotel de Barricas. Smještaj je ogromna bačva u polju agava, ali ta bačva nudi sve što i klasična hotelska soba.
OTOK LUTAKA
U blizini Mexico Cityja, usred kanala Xochimilco, nalazi se plutajući Otok lutaka (Isla de las Muñecas). To je jedno od najbizarnijih mjesta koja smo posjetili. Taj mali otok pun je starih, obezglavljenih, strganih i užasavajućih lutaka raznih veličina, s očima i bez očiju, koje uglavnom vise sa stabala.
Meksiko je ogroman, otprilike 35 puta veći od Hrvatske, i ovo su samo neka od meni posebnih mjesta. Ima ih previše da bih sva izdvojila, u svakoj državi nalazi se nešto zbog čega se tamo isplati putovati, zato i jesam napisala memoar o životu i putovanjima po Meksiku - Pinche México, I Love You. E-knjiga (na engleskom) zasada je dostupna u izdanju za Kindle na Amazonu, a uskoro će biti dostupno i tiskano izdanje. Želja mi je napisati i drugi dio jer tako je s Meksikom - jedna knjiga nije dovoljna.
Čudo prirode: Mračni labirint poplavljenih tunela koji izgleda nestvarno
