Galerija
Iako su posjedi većinom stvar prošlosti, neke moćne sile ipak su zadržale određene prekomorske teritorije. Jedan od takvih teritorija je i Gibraltar, smješten točno između Atlantskog oceana i Sredozemnog mora. Ovaj britanski prekomorski teritorij kroz povijest, posebnu onu Prvog i Drugog svjetskog rata, igrao je važnu stratešku ulogu.
Ovdje ne živi puno ljudi, tek nešto više od 30 tisuća duša, nalazi se na samom jugu Pirenejskog poluotoka, te je u potpunosti okružen Španjolskom. Ipak, njegovi stanovnici su najprije na referendumu 1967., a potom i na referendumu 2002. godine, odlučili ostati pod britanskom vlašću. S obzirom da je na prvo spomenutom referendumu 99,98% stanovnika odlučilo ostati pod Britancima, a 35 godina kasnije njih 98,97 posto, gledajući učestalost održavanja referenduma i jačanje podršci za pripojenje Španjolskoj, ono se možda zbilja i dogodi. Ali ovim tempom, doslovno za par tisuća godina.
Kad spomenem Gibraltar, osobno sam ga uspio posjetiti doslovno „u zadnji čas“. Naime, u drugoj polovici siječnja 2020. (nakon mjesec dana svijet je doslovno paralizirao Covid 19) otišli smo na na road trip po Andaluziji, pa smo odlučili, dok smo boravili u Malagi, jedan dan napraviti i izlet do Gibraltara. Bila je to dobra ideja, jer vožnja traje tek sat i pol, a kad imaš rent a car, dolazak i odlazak su jednostavni. Sjećam se da smo parkirali na španjolskoj strani, te jednostavnim skeniranjem putovnice (ili možda osobne) prešli granicu.
Znam da smo došli u rano popodne, na lijep i sunčan dan, ali se sjetim i razočaranja kad smo shvatili da žičara ne radi i da vrlo vjerojatno nećemo otići vidjeti gibraltarsku stijenu i uživati u pogledu koji puca na Maroko. Ipak, nismo se predavali, krenuli smo u šetnju glavnom gradskog ulicom i pitali ljubaznog policajca kako do gore. On nas je uputio prema taksi stajalištu (u tom trenutku imao sam dojam da prvenstveno gibraltarski policajci pomažu turistima, da im je to glavna uloga, jer mi je teško zamisliti neki ozbiljniji problem s kriminalom ovdje), gdje smo naišli na dva taksi vozila. Srećom, obratili smo se gospodinu Ericu (i dan danas sam zapamtio ime tog simpatičnog ćelavca) koji je rekao da će nas odvesti u turu od dva sata put stijene. Za to je, u siječnju 2020. – uzeo 90 eura za nas četvero. Inače, službena valuta je Gibraltarska funta, ali baš nikakav problem ne predstavlja ni plaćanje eurima.
E pa, ako ikad idete na Gibraltar i želite obilazak s vodičem, topla preporuka ide za Ericov angažman (gospodinovo prezime poznato je redakciji). Nećete požaliti, jer kad sjednete auto, osjećat ćete kao da sjedite pokraj žive enciklopedije povijesti Gibraltara. A uz njega, zagarantirano vam je (barem kad ima manje ljudi kao u siječnju) upoznavanje izbliza i stanovnika na stijeni – makaki majmuna.
Samo zbog majmuna isplatilo se platiti 90 eura. Naime, vozač/vodič nam je ispričao i cijelu povijest makakija na Gibraltaru, a kako radi ovaj posao već jako dugo, dao je i neke smjernice. Zlatni savjet je ne imati hranu koju majmuni vide jer ćete vrlo vjerojatno bez iste ostati.
No, još važnije, Eric nam je omogućio nešto što se ne smije – dirati majmune. Objasnio nam je kako staviti ruke, napravio fintu da nam gura nešto u džep, pa je uskoro jedan makaki prošetao po meni, ali i drugima, usput nam dobro prekopavši džepove. Majmuna ima raznih veličina, neki su netom izašli i iz borbe jer vidite na njima tragove krvi, a itekako se poštuje i hijerarhija. Ako bacite hranu pred njih, makar ispred vas stajao 10 makakija, nijedan od njih neće krenuti prema hrani ako je među njima vođa i samim time najjači.
Ericova tura potrajala je dobra dva sata, a mi smo saznali sve o važnosti Gibraltara u Prvom i Drugom svjetskom ratu, te dobili priliku za pogled prema drugom kontinentu. Sama ta činjenica je impresivna – stojite dovoljno visoko i preko puta vam pogled seže prema jednom sasvim, toliko drugačijem kontinentu. Eric se naravno, kao što možete zaključiti po imenu deklarira kao Britanac, i u onoj je debeloj većini koja je izašla na referendum 2002. godine.
Dio atrakcija u samoj toj turi bio je zatvoren s obzirom na doba godine, no kako se i dan danas sjećam svega bitnog, moram reći da mi je dovoljno drago da smo svejedno otišli. Uostalom, u svibnju ili lipnju, teško je da bismo imali priliku da makaki šeće po nama.
Summa summarum, izlet na Gibraltar se isplati, a na vama je samo da odaberete hoćete li za njega odvojiti jedno popodne ili možda cijeli dan.
