Ljubitelji muzeja i ponosni Zagrepčanci znat će odgovor na pitanje kao iz (Gričkog) topa. No onima koji još nisu vidjeli ili posjetili zagrebačku zgradu bez prozora možda baš ovo bude inspiracija za šetnju Gornjim gradom pogleda uprtog uvis.

U Opatičkoj ulici na broju 20, nedaleko od Trga sv. Marka, nalazi se zgrada Muzeja grada Zagreba. Na prvu bi vas njezina fasada mogla prevariti, no pogledate li bolje – vidjet ćete da prvi kat zgrade ima samo nacrtane prozore. Ostatak je to njezine povijesti koju su obilježile redovnice kada su ovdje izgradile samostan sredinom 17. stoljeća.

Kako je izgledao život odvojen od ostatka svijeta i kako je zgrada nastavila svoj život nakon klarisa sve do današnjih dana, ispričala nam je muzejska pedagoginja Marija Sabolić u šetnji prostorijama Muzeja.

Zvuk klavira iza ljubomornih zidova

Sve je počelo kada je ženski franjevački red poznat kao klarise došao u Zagreb 1646. godine. Ime su dobile po sv. Klari Asiškoj, učenici sv. Franje Asiškog, koja ih je osnovala početkom 13. stoljeća.

U trenutku njihova dolaska ovdje se nalazilo obično građevinsko zemljište na kojem su prije vjerojatno bile kuće i vrtovi. Zalaganjem plemića Gašpara Draškovića dobile su na poklon građevinsko zemljište kako bi na njemu izgradile samostan. Plemići su podupirali tu ideju zbog želje za školovanjem svojih kćeri. U to doba privući svećenstvo značilo je privući kulturu i obrazovanje po europskim standardima.

Samostan je podignut vrlo brzo - već 1650. godine izgrađen je cijeli kompleks i plemićke kćeri krenule su u školu. Naravno, tadašnji sadržaj bio je primjeren njihovoj ulozi u društvu: osim čitanja i pisanja učile su praktične vještine vezane za kućanstvo te umjetnost vezenja i šivanja.

Najpoznatija među učenicama bila je Judita Petronila Zrinska, kći Petra Zrinskog koja je je nakon njegova ubojstva u Bečkom Novom Mjestu jedina ostala pošteđena. Štoviše, kasnije je postala i upraviteljica samostana, a njezina nadgrobna ploča nalazi se izložena pored makete samostanskog kompleksa u Muzeju.

Skroman samostanski život – hm?

Samostan se od svih drugih zgrada u gradu razlikovao po svom vanjskom dijelu koji nije imao ni vrata ni prozore – prozori su bili samo nacrtani na pročelju. Klarise su živjele izolirano od vanjskog svijeta, zatvorene u tišini. Sve svjetovne poslove za njih su obavljali franjevci na Kaptolu. Nama se to danas možda čini okrutno, no tada je ideja takvog samostanskog života bila potpuno normalna.

A samostanski život? Pa, da smo mogli zaviriti unutra, vidjeli bismo da i nije bio loš. Premda su živjele pod određenim regulama i pravilima samostana, klarise su isto tako živjele i zaštićenim, lagodnim životom. Pretpostavlja se da ih je bilo oko 25. Odvojene od tadašnje stvarnosti, nisu se morale udavati niti rađati, mogle su se posvetiti svom obrazovanju, sviranju klavira…

Pored makete samostana danas su u muzeju izložene zanimljivosti pronađene ovdje: lijepo posuđe, zaručničko prstenje od polaganja zavjeta, bočice lijekova, račun ljekarnika i sl. Njihovo pravo na privatnost otišlo je u vjetar jer vidimo da su najčešće bolovale od upala grla i prehlada.

Dobivale su miraze od plemićkih obitelji iz kojih su im djevojke dolazile na školovanje, pa su se u jednom trenutku bavile i kamatarenjem. Uz vinograd, vrt, posjede i sluge koje su imale, moglo bi se reći da im uopće nije bilo loše. Osim dvaput kad je izbio požar, pa su morale obnavljati samostan.

Sve je završilo naglo, 28. veljače 1782. godine. Tada je car Josip II. donio uredbu kojom ukida samostane, pa time i red klarisa, te su one morale staviti ključ u bravu. Zgrada je dobila druge namjene, a u 19. stoljeću u prizemlju su napravljeni pravi prozori. Na drugom dijelu grada, stoljeće kasnije, osnovan je Muzej grada Zagreba koji je tražio svoje prostorije…

Muzej koji je tražio svoju kuću

Kada je osnovan Muzej grada Zagreba početkom 20. stoljeća, bio je smješten u Kamenitim vratima. Vjerovali ili ne, nekako se ugurao u onoj mali prostor, ali ne zadugo. Prebačen je u podrum Umjetničkog paviljona u kojem su vladali lošiji uvjeti, a uslijedio je i Prvi svjetski rat. Začudo, muzej je više-manje dobro podnio ratne dane i kritičnu političku atmosferu.

Kako se grad razvijao, muzej je ipak trebao veći prostor. Konačno, 1947. godine pronašao je krov nad glavom baš u bivšem samostanu klarisa. Tada je već imao prozore u prizemlju, a na prvom katu restaurirani su nekadašnji crteži prozora. Podsjetnik je to na njegovu prošlost, zajedno s imenom ulice u kojoj se nalazi: Opatička.

Dobra čuvarica grada

Muzej i danas raste, zajedno sa svojim gradom. Novi sadržaji prezentiraju se najčešće kroz izložbe, a od recentnijih zanimljivih eksponata tu je nagrada Oscar dodijeljena Dušanu Vukotiću za crtani film Surogat.

Prva održana izložba bila je posvećena Trenkovim pandurima, a od popularnijih rado se sjećaju izložbe „Ah, ti kućanski poslovi!“ iz osječkog Muzeja Slavonije i „100 godina ski kluba Zagreba“ u suradnji sa Ski klubom.

Na kraju, nismo mogli ne postaviti bolno pitanje – kako je prošla 2020. godina s obzirom na koronavirus i potrese? Kao i mnogima diljem svijeta, broj posjetitelja smanjio se zbog mjera zaštite (inače, maske su obavezne, a na ulazu se mjeri temperatura). No, u potresu nije oštećeno – ništa! Nekoliko je stvari palo, poput laganih lutki s odjećom, a u drugom je ispala samo jedna figurica iz ormara. E, to se zove kvalitetna obnova.

Stoga smo danas u potpunom muzejskom miru i samoći prošetali kroz povijest voljenog nam Zagreba. U jednom trenutku svanulo je i siječanjsko sunce kroz stakla prozora – onih okrenutih na drugu stranu, naravno…

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju