Rodica moga čale je emigrirala u Melbourne davnih dana, ali nisam je nikada upoznala. Jer ta generacija koja je odlazila 70-tih godina prošlog stoljeća, koju godinu ranije ili mrvicu kasnije, kući se vraćala, do sada, u prosjeku vjerojatno samo 4-5 puta. Mlađa generacija ide kući malo više, vjerojatno svakih 2-3 godine, u najoptimističnijem slučaju. Bar je tako s onim ljudima s kojima sam malo popričala o tome, jer kad god vidim nekoga našega, obavezno pitam koliko često ide doli. Ovdje ne pričam o bogatašima, nego prosječnom narodu, poput mene. Zato upozorenje, ako se odlučite doći ovdje, možete računati na to da nećake bebače koje ste tako obožavali kod kuće, vjerojatno nećete vidjeti jako dugo, tako dugo da kad se vratite, oni će za vas još biti bebe, a njima će glas već mutirati i mučit će ih prvi ljubavni jadi.
Ja sam se odlučila ne kontaktirati nikoga, kamoli ljude koje nikad nisam vidjela, nego biti svjetski čovjek i riješiti to na svjetski način. A svjetski način danas znači sjesti pred kompjuter i pozvati internet u pomoć. I tu mi je išlo sjajno. Samo na jedan klik, otvore ti se sve te moguće stranice s ponudom stanova, kuća i soba. E, al kad to jednom vidiš, prvo padneš u nesvjest. A kad se osvijestiš, na čelo staviš krpu namočenu u hladnoj vodi, i natakneš najnovije cvikere sa zadnjom, najjačom dioptrijom, koje si upravo nabavio prije puta, i opet pogledaš cijenu. Opsuješ, iako nikada u životu u principu ne psuješ, nego ti samo tu i tamo nešto malo izleti. I vidiš da vrag nije odnio šalu. Najmanji, ama, najmanji i najjeftiniji stančić, garsonjera ili kako se to već zove, košta više od 1000 dolara! Nećemo ići u detalje koliko više, za slučaj da ovaj blog pročita netko sa srčanim problemima. Dakle, ideš u svjetsku državu, pa su i cijene svjetske. Dođe ti da odmah odustaneš, ali se onda sjetiš da te je dugogodišnji staž zagrebačkog podstanara osnažio, počevši još od onih studentskih dana kad ti se žbuka s plafona otkidala i upadala u pijat s juhom, i kažeš si da ćeš se snaći. I onda bjelosvjetski nastaviš sa žarom surfati, dok ne nađeš neki stan u pola cijene od onoga otprije. I vidiš da je u centru, slike govore da je stan bolji od svih onih zagrebačkih u kojima si živio i shvatiš da je to to.
Čak kontaktiraš vlasnika i on ti se javi i kaže da je stan slobodan i da samo uplatiš novac i ključ ćete čekati tamo negdje. Ali onda ti proradi ženska intuicija, pa junački odeš na google earth i ukucaš punu adresu, i vidiš tamo strogi centar Melbournea, ali nema zgrada okolo, nešto je tamo crno, izgledaju kao neke garaže i kolibe. Ukratko, u zadnji tren izbjegneš spam i opamećen, shvatiš da su tu u igri samo agencije. Agencije skoro ne postoje ili ne funkcioniraju na isti način u tvojoj državi, ali tamo su zakon. I veliko olakšanje. Lijepo nađeš agencije koje nude na prodaju i najam kuće po multimilijunskim cijenama, pa znaš da su legitimne, i onda pokušaš, ako uspiješ, na njihovoj stranici naći nešto što je na potpuno suprotnoj strani od multimilijunskih iznosa. I voila! Nađeš nešto. Sad, neke agencije traže da dođeš u razgledavanje, što oni zovu inspekcija, pa znaš da to moraš prekrižiti jer si još preko oceana, ali ono što ne traže, to si uzmeš u obzir.
I tako, da skratimo priču, poslala sam deset molbi jednoj agenciji i oni mi se nikada nisu javili. Poslala sam samo jednu molbu jednoj drugoj agenciji, i oni mi se odmah javili i rekli mi da će me taj stan čekati čim platim polog. Poslije pitam onu prvu agenciju, jer su tamo stanovi ipak bili jeftiniji, zar nisu imali ni jedan slobodan stan, a oni meni kažu da su svi stanovi slobodni, ali od onih mojih deset prijava, nije im bilo jasno koji točno ja želim. Ah, koji je to raj! Daleko od one jurnjave u Zagrebu gdje tko prvi dođe taj i dobije, a ponuda mala i jadna, zbog čega sam i poslala deset prijava. I na kraju sam dobila stan u kvartu koji mi se činio blizu glavnih strateških točki koje su meni u tom trenutku trebale. Tada nisam ni znala da je tako blizu Chappel street, koja se smatra jenom od najšminkerskijskih melbournških ulica. Ah koji raj!
I na kraju, da sve bude u bjelosvjetskom duhu, prvo jutro u Australiji, kad sam ustala sva omamljena od dolaska prethodnu noć i skoro zaboravila gdje sam, nekako sam shvatila da moram otići kupiti hranu što prije, jer je bila nedjelja i nisam znala da li će išta biti otvoreno tijekom dana. I onda, nedaleko od mog stančića vidim jednog rijetkog prolaznika kako mi dolazi iz suprotnog smjera, neka sitna ženica, prvo živo biće (osim taksista, carinika i ljudi na aerodromu od prethodne noći), kojeg srećem na ovom tlu. I zaustavim je i pitam imaju li tu negdje blizu dućani gdje mogu kupiti hranu, i da li su otvoreni nedjeljom. Ona me pošalje u Chappel street i objasni da tu sve radi svaki dan i cijeli dan. Koji raj! Je, kapitalistički, ali svejedno raj! I onda ona mene pita odakle sam, i ja joj kažem, a onda ona meni kaže da je ona iz Srbije. I tako se mi odmah prebacimo na drugi jezik. Neš ti vraga, sve ide ko po loju. Žena je došla u Australiju 70-tih, kad joj je bilo samo 17 godina, došla je potpuno sama. I taj dan kad sam je srela, upravo se vraćala s nedjeljnje kave s prijateljicom iz Hrvatske. Poslije sam je srela još nekoliko puta u prolazu u toj istoj ulici, jer je živjela negdje u blizini, pa smo znale zastati i popričati. Nekada mi je došlo da se sama pozovem na kavu s njom i njenom prijateljicom iz Hrvatske, ali nisam se usudila, nije me nikada pozvala, možda je tu bila u pitanju i razlika u godinama. Iako, kad si sam i usamljen i tek stigneš u daleku zemlju, rado pričaš i sa starima i sa mladima, ma pričao bi i sa onima koji još nisu propričali, a da imaš pse i mačke, pričao bi i s njima, nije važno na čijem jeziku, tvom ili njihovom. Na kraju počneš pričati sam sa sobom, ali neću vas sada plašiti s tim. A onda sam se uskoro i otselila pa je više nisam ni vidjela.
I tako, u nekom od sljedećih nastavaka, bit će malo o tome kako to izgleda seliti se u Australiji, kultura življenja i par simpatičnih kvartova u kojima sam živjela.
Još puno fotoreportaža na blogu Travelology!
