Tamo gdje se ulice zovu po hrvatskim prezimenima, tamo gdje su Hrvati ženili maorske žene, tamo gdje ljudi znaju gdje je Dalmacija, ali ne i gdje je Hrvatska, tamo gdje raste loza koju obrađuju hrvatske ruke, tamo na sjeveru sjevernog otoka bila je moja zadnja novozelandska destinacija.
Na put sam se uputila sa svojim prijateljem Mislavom Kuzmanićem, kojemu je ovo bio prvi tjedan na otoku. Mladi arhitekt napustio je odličan posao i došao na ovaj daleki otok pronaći nova iskustva, kako bi jednog dana kad se vrati kući, znanje koje je skupio po svijetu mogao prenijeti na projekte koje bude radio u Hrvatskoj.
Ovoga puta trebalo je unajmiti automobil, jer ni Mislav ni ja nemamo svoj, a moj dragi Kurotao ostao je s Ryanom na južnom otoku. Jedino što nam je oko auta zaista bilo bitno, bila je cijena.
Mislav je nakon 10-ak rent-a-carova napokon ušao u jedan gdje smo dobili auto za 47 dolara po danu s neograničenom kilometražom, što je, naravno, bilo jako bitno, jer smo u iduća 3 dana napravili 1500 kilometara.
Najbolja stvar kod road tripa jest to što možete skrenuti i stati kad god to poželite. Malena skrivena uličica koja vam se čini misteriozna i zanimljiva može biti vaša iduća stanica. Pogledi uz neke ceste ravni su onima iz aviona, a vi si možete priuštiti taj luksuz jer ste na road tripu.
Road tripovi pružaju vam kupanje na malim plažicama koje nisu ucrtane u mapu, samo zaustavite auto, izletite i skočite direktno u primamljivo modro more. Najbolje od najboljeg jest to što, ako morate na WC, možete stati točno u tom trenutku, ne trebate čekati ni čas.
Ako pak vidite tvornicu čokolade udaljenu 30 kilometara u suprotnom smjeru, ni to ne predstavlja problem. Možete ugledati i svježe, mirisno, šareno voće pored ceste i zaustaviti se, ubrati kradom jednu voćku ili dvije i bjež', možete i stati samo da biste pomirisali cvijet ili pomakli ježa s ceste, da ga ne zgazi idući auto.
Road trip vam daje potpunu slobodu da radite što god vam srce želi i upravo ta sloboda najljepši je dio kod putovanja autom, a moj se gotovo cijeli put po Novom Zelandu sveo upravo na auto, što smatram velikom srećom.
Mislav i ja zaustavljali smo se po putu i uživali sjedeći na plaži, jedući mirisne kekse koje nam je spremila teta Marija. Stali smo i na božanstveni ručak u Whangarei, a u predvečerje stigli u Paihiu.
Hostel u kojem smo odsjeli rezervirala sam isključivo zbog jedne fotografije. Kad sam ušla u dnevni boravak, izgledalo je baš kao na toj fotografiji. Cijeli zid u staklu, a kroz staklo pogled na cijeli zaljev, more i malene otočiće koji kao nacrtani stoje pred vama.
Na drugoj strani obale naziru se kućice koje pripadaju Russelu, prvom glavnom gradu Novog Zelanda. Ujutro smo odmah otišli na plažu, unajmili kajake i krenuli u avanturu oko otočića.
Kad smo se zaustavili na jednoj od malih plažica jednog od otoka, Mislav je tražio za njega fascinirajuće dijelove školjaka u pijesku, a ja sam se prepustila maštarenju i zamišljala da sam na nekom pustom otoku.
Sanjarenje nije bilo ništa manje intenzivno jer su se s plaže vidjeli brodovi i kuće, meni je bilo potrebno samo to inspirirajuće stablo koje se nekoć davno umorno savilo preko plaže, a onda u nekom ludom naletu vjetra pokleklo pred njegovom snagom.
No nije ga zaustavila ta nesnosna lomljiva bol, već uz sam korijen kao da se jedna grana uspjela održati u zemlji i tom velikom truplu dati dovoljno zraka da i dalje živi, a u meni ostavlja osjećaj mira, tišine, pustoši, samoće.
Već nekoliko sati kasnije našli smo se s druge strane, u posjetu Russellu. Čim smo izašli s malenog broda koji vozi svakih 20 minuta s jedne na drugu obalu, pošli smo u kuću Pompailler, najstariju kuću u gradu koja je dobila ime po biskupu Jeanu Baptisteu Pompallieru, koji je stigao iz Francuske 1839. godine kako bi izvršio svoju misiju preobraćenja ljudi na kršćanstvo.
U kući se nalazi stara tiskara koja je kod mene izmamila poseban osmijeh na lice. Još se sjećam kad smo u školi učili o početcima printa te o Gutenbergovu stroju, a potom i o samom novinarstvu. Željela sam živjeti u tom vremenu, novinarstvo me privlačilo upravo zbog te stare slave novinarstva, ne onog što je danas ostalo od njega.
Kad je gospođa koja nam je bila vodič rekla kako će trebati nekog da joj pomogne, bez razmišljanja sam vikala da ću ja, ni ne znajući što ćemo raditi, a ono što je uslijedilo izmamilo je taj posebni osmijeh na mom licu.
Napravila sam svoj prvi print, s pravom tintom, valjala sam valjak po papiru da se utisne, zatim sam naglo povukla ručicu prema sebi, a potom od sebe, otvorila napravu nježno, kao što držite tek rođeno dijete, podigla papir i ugledala predivan print. Mirisalo je na tintu i papir, mirisalo je onako kako je mirisalo u mojim maštarijama u dalekoj prošlosti.
Poslije smo još odsjekli i rubove budućih knjiga i spustili se opet na prvi kat, gdje smo prije tiskare imali priliku sagledati cijeli proces obrade kože. Da bi obojili kožu krave, potrebna im je jedna godina, a ovce šest mjeseci.
Gospođa nam je ispripovijedala kako su imali jednog gosta koji radi s kožom i da se svih šest kemijskih procesa koji se koriste u obradi kože sada mogu napraviti za svega 24 sata, što je zvučalo nevjerojatno.
Ipak, tu u Pompillieru sve se radi organski, pa im treba jako dugo vremena za bojanje i obradu. Dok kožu dovedu do onog stanja kada je spremna da se u nju najčešće obuku knjige koje naprave u tiskari, koje se potom prodaju u maloj suvenirnici, prođe duže od godinu dana.
Ručak, kupanje i polazak! Čekao nas je sam vrh Novog Zelanda, mjesto gdje se ocean sudara s morem, Cape Reinga. Stigli smo jako kasno u kamp koji se nalazio na plaži Spirits Bay.
Postavili smo šator, uzeli hranu i uputili se na plažu večerati. Shvativši da sam zaboravila svoj mali putujući pribor za jelo, pošla sam natrag, otvorila prtljažnik i potom ga isto tako zatvorila shvativši da sam ključ ostavila unutar auta.
Krenula sam prema Mislavu u nadi da će shvatiti da se ne šalim, da se to zaista dogodilo, sva ostala vrata su bila zaključana, prozori također, nije bilo šanse da otvorimo vrata. Mislav je to odlično i ozbiljno podnio, pa smo odmah krenuli vidjeti što se da napraviti.
Kad smo se vratili do auta, dva su nam momka pokušala pomoći, ali bezuspješno. Sjedili smo ispred šatora, večerali, gledali milijune zvijezda koje mi, prvi put u životu, nisu bile nešto pretjerano zanimljive i krenuli na spavanje s mislima u prtljažniku.
Čim smo se probudili, prepričali smo jedno drugome snove. I njegovi i moji sastojali su se od toga kako su se vrata nekako magično otvorila i sve se završilo sretno.
Bilo je tek 7:30 pa smo išli od auta do auta kako bi se netko probudio i pitali za pomoć. Nije bilo mnogo auta, zasigurno manje od 10. Svi su dolazili do auta, gledali, pokušavali spustiti stakla, ugurati žice, perune, noževe, no ništa i dalje nije funkcioniralo.
Cura rođena na Novom Zelandu i njezin dečko Nijemac poveli su me nekih 15 kilometara po makadamu. Na ta dva metra kvadratna puta, jedino mjesto u cijelih 30-ak kilometara gdje ima signala da nazovem pomoć na cesti, kada sam ih dobila, nisu mogli pronaći auto pod Mislav Kuzmanić, a ja nisam znala registraciju.
Da stvar bude gora, pokušala sam je se sjetiti jer sam ju večer prije, dok sam plaćala kamp, ispisivala na papirić i kada smo se opet vratili dolje, shvatila sam da sam pogriješila samo zadnju brojku. Pošto me oni nisu mogli naći u sustavu rent-a-carova, spojili su me s najbližom mehaničarskom radnjom koja može doći na svoju ruku.
Vlasnik mi je odmah na početku rekao i zahvalna sam mu na tome: "Idi dolje, zamoli ljude da te ponovo vrate gore i nazovi ih ponovo jer oni iz službe će svakako pozvati mene, ali ako ne ide preko njih, trebaš platiti 400 dolara".
Muka mi je došla. Vratili smo se dolje, skupili Mislava i napravili plan. Kad smo došli na to mjesto signala, opet sam nazvala službu i dogovorila da Mislava i mene skupe na jednoj jedinoj benzinskoj na cijelom području, na kojoj također nema signala, ali bar ima kave.
Pozdravivši se s našim spasiteljima ostali smo sat vremena na benzinskoj dok nismo spazili Roberta. Robert, inače napola Maor, pričao nam je, dok smo se vozili u kamionu niz makadamsku cestu koju sam već tako dobro upoznala, kako se njegova mama rodila u toj uvali gdje nam je auto, a u školu je, dok je bila mala, išla na konju.
Svi konji koji se nalaze oko kampa zapravo su konji njegova rođaka, a onda nam je kazao i priču kako je plaža Spirits Bay dobila ime. Poglavica jednog plemena bio je toliko potresen i tužan bez svoje kćeri koju je otelo drugo pleme te je pošao u potragu, a svom je narodu prije nego je krenuo rekao: "Ako se ne vratim, znat ćete da sam mrtav jer će se moj duh vratiti ovom mjestu."
Poglavica se, na žalost svih, pa i nas, nije vratio kući sa svojom kćeri, ali se vratio njegov duh i tako je plaža dobila ime Uvala duhova.
Pričajući s Robertom, gotovo da mi je bilo drago što sam zaključala ključ u autu. Na pitanje odakle smo, ništa mu nije značilo Hrvatska, pa sam pokušala s Jugoslavija, ali ni to nije pomoglo, dok on, kao iz topa, nije izvalio "Dalmatia". Nismo mogli sebi doći da čovjek, Maor na Novom Zelandu, suprotnom kraju svijeta, zna gdje je Dalmacija, ali ne i Hrvatska. Isto sam malo bila ponosna.
Smijući se, stigli smo do kampa gdje je Robert u roku od 60 sekundi otvorio auto. Platila sam, ali ovaj put "samo" 140 dolara, i napokon smo bili spremni uputiti se na Cape Raingu, gdje se odvajaju Tasmansko more na zapad i Tihi ocean na istok, ali po maorskoj legendi, to je mjesto gdje se muško more Te Moana Tapokopoko nalazi sa ženskim morem Te Tai Whitirela. Mjesto gdje se struje susreću mjesto je gdje oni kao da plešu u waka kanuu i predstavljaju stvaranje života.
Nakon jednog divnog mjesta krenuli smo na drugo, a nalazi se na plaži 90 milja. Pješčane dine niz koje se možete spuštati body bordom i apsolutno svi odlično se zabavljaju.
Roditelji malenog dječaka, koji su upravo odlazili kad smo mi dolazili, bili su tamo punih sat vremena jer se on spustio čak 6 puta. Silazak, dakle užitak, traje svega nekoliko sekundi, ali uspon je malo duži i naporniji.
Nije nam bilo dosta dasaka pa smo otišli na suprotni kraj te beskrajne plaže, iznajmili daske za surfanje i proveli dva sata u moru guštajući. Usput smo se napokon riješili i svog onog pijeska kojeg smo skupili po dinama.
Već idućeg jutra probudili smo se usred šume Kauri sa zvukom kišnih kapi koje su kucale po šatoru. Sat, dva proveli smo u šetnji diveći se tim ogromnim stablima.
Na povratku smo, kao praščići u blatu, guštali u tvornici čokolade, a onda smo stigli u Auckland, jer idući dan bio je moj posljednji dan na Novom Zelandu, a provela sam ga uglavnom čekajući konzulicu.
Došavši u Hrvatsku kuću s rodicom Natashom i Neilom, zaprepastila sam se zastarjelim dekorom, izblijedjelim posterima gradova, a da ne spominjem da nigdje nema Splita. To im oprostiti ne mogu. Sve pomalo izgleda kao da ste ušli u neki malo veći boravak nekoga tko sad ima blizu 100 godina, a nije promijenio svoj namještaj i sve ostalo od mladosti.
Nakon što sam poslala svoju punomoć i izgubila 5 sati svog posljednjeg dana na papirologiju, Andrew me vratio do moje pratete Marije, gdje sam nabrzinu skuhala neku pastu, jer sam bar nečim htjela pridonijeti velikoj večeri koju su pripremili za moj posljednji dan na otoku.
Kad je sve bilo spremno, sjele smo u auto kojim je moja prateta upravljala fenomenalno. Rijetko kad mogu vidjeti žene njezinih godina (ne smijem reći koliko jer ona drži da je dama i da dame ne otkrivaju godine), da voze po Splitu, pa mi je ovo bio čisti užitak.
Ubrzo nakon što smo došli do Angele i Andrewa, počeli su pristizati ljudi. Najdraže mi je bilo vidjeti tetu Lenu, gospođu koju znam odmalena i povezujem ju s borovom šumom, mirisom smole, friškom ribom, Hvarom, otokom, plažom Bojčcem, malenom uvalom iz svačijih snova i još slađom jedinom malenom kućicom na punti uvale. A sad je, evo, vidim tamo gdje ona živi, gdje, na kraju krajeva, ona pripada.
Ipak, pomalo sam se osjećala kao na Hvaru, kad su svi počeli pričati tim starim hvarskim narječjem. Stigao je i Ryan, kojemu se, eto, potrefilo da je dobio odličan posao u Americi koji ne može odbiti, pa smo se ponovo vidjeli nakon svega 9 dana.
Čim je stigao, počeli smo s djecom igrati kriket koji nikad prije nisam igrala, pa smo i Ryan i ja izmišljali nova, vlastita pravila. Usred igre stigli su i Sanda i Luka, moja cimerica i njezin dečko, a uskoro potom došao je i Mislav i prijateljica s Raba, Kristina i njezin dečko Vito, koji također putuju, a imaju i svoju stranicu ekspedija.net, gdje pišu o svojim pustolovinama.
Predivna večer puna djece i mladih i starih, baš kako treba biti. Svi sretni, nasmijani i najedeni. Nisam mogla poželjeti ljepši kraj. Ujutro su me Angela i Andrew ostavili na aerodromu, a ja sam im rekla da se ne brinu i ne budu tužni, jer ja se ionako vraćam kad James, moj mali rođak, bude imao svoju prvu utakmicu za All Blackse.
