Povodom skorog početka uzbudljivog ciklusa putopisnih predavanja pod nazivom Putnička klasa u kojima ćete besplatno moći guštati u Centru za kulturu Trešnjevka, nakratko smo ukrali prvog predavača, mladog Makaranina sa zagrebačkom adresom Tonija Vranješa i razgovarali s njime – a o čemu drugom nego o putovanjima.
Impresivan putnički životopis gradio je što sam, a što sa (životnom) suputnicom Martinom, s kojom dijeli strast prema daljinama, koju ste mogli osjetiti i u njihovom zajedničkom blogu Nisan doma. Putopisi s toga bloga uskoro će se naći i u ukoričenom izdanju izdavačke kuće Libricon, koju, vjerujemo, i ne treba posebno predstavljati hodačima, putnicima i avanturistima.
Najveće zajedničko putovanje
Martina Divić autorica je primijećene, hvaljene i nagrađivane knjige putopisa iz Afrike Ne postoji sutra u Atru, a iako ni Toniju pisanje nije strano, kao i na blogu, u zajedničkoj će knjizi riječ ipak biti njezin dio, dok će Tonijevih "tisuću riječi" biti ispričano kroz fantastične fotografije kojima dokumentira svako putovanje. Na putovanjima se, otkriva nam, i zaljubio u fotografiju, a fotoaparat je postao sredstvo kroz koje se najbolje zna izraziti.
Ovaj će dvojac uskoro krenuti na najveće zajedničko putovanje, ono roditeljsko, pa nam Toni otkiva kako su trenutačno i svi planovi za budućnost usmjereni na bebu koja će stići u veljači - "ako ne odluči prije", ne krije veselje. Ali već su sada sigurni da će, čim bude moguće, i s bebom otići na nekakav kratak izlet da je uvedu u taj "čaroban svijet kretanja". Ruksak-nosiljka svakako će biti spremna, govori nam Toni.
Zato smo Toniju postavili tek nekoliko kratkih pitanja, da i nas odvede u svijet u kojemu je svaki korak doživljaj i u kojemu čovjek raste i postaje sve bogatiji kako se kilometri iza njega nakupljaju.
Daljine i sloboda
Na početku ga pitamo kako je počeo putovati i kad je počeo "stvarno putovati“. "Po Aziji u ranim dvadesetima", odgovara. "Iako mi je prvo daleko putovanje bilo putovanje na Tajland nisam nikada gledao na to putovanje kao ono koje je odredilo moj put. Tajland je bio super, ali prejednostavan. To je bio klasičan turizam. Kasnije su došle razne indije, bangladeši, nepali i burme gdje sam se zaljubio u te ljude, daljine i kulture. Želio sam doživjeti što različitiji svijet od onog koji sam poznavao u Europi i tim sam putem planirao dalje."
Zanimalo nas je kako bira odredište i način na koji će putovati. Određuje li destinacija način putovanja i dobiva li čitavo putovanje drugačiji okus ovisno o načinu na koji se kreće. "Možda tako nije bilo prije, ali sada mi način na koji želim putovati uglavnom bira regije i zemlje u koje idem. Ili barem sužava izbor. S obzirom na to da zadnjih godina na solo putovanja volim ići biciklom, rado biram neku divljinu. Kada idem s djevojkom onda se i nju nešto pita" - zaključuje kroz smijeh.
Koristimo trenutak da saznamo koliko je drugačije putovati s nekim od solo avanture. "I jedno i drugo ima svoje prednosti i mane", iskreno nam odgovara Toni. „Možeš ti biti ne znam kako dobar frend s nekim ili se super slagati s dečkom/curom kad ste kod kuće, ali putovanja su nešto više. Ona te ogole do kože. S tom osobom na putu si 24/7. I dijelite apsolutno sve, a sve tvoje mane i vrline izlaze na vidjelo. Najljepša je stvar u svemu tome što one prekrasne trenutke možeš s nekim podijeliti. A to je možda i najveća mana solo putovanja, što ih proživljavaš sam. Međutim, solo putovanja nešto su s čime možeš osjetiti onu pravu, istinsku slobodu kad si daleko od doma i ovisiš sam o sebi i učiš od sebe. To je neprocjenjivo. Mislim da bi svatko trebao barem jednom pokušati putovati solo.“
Čista glava
Tonijeva putovanja započinju i puno prije nego što na njega krene, uvijek se informira o mjestima na koja ide i usput nastoji nešto naučiti, pa nerijetko to završi, kaže, čitanjem neke dobre knjige. Pogotovo ako se radi o duljem putovanju, pripreme nekad znaju trajati tjednima, pa i mjesecima. Što se tiče fizičkih priprema, kaže: „ako ćeš sedam dana voziti bicikl po švicarskim Alpama sigurno će ti trebati dobra kondicija. Ali za svako putovanje najbitnija je čista glava, gdje god da ideš. Ako si previše opterećen, neće biti dobro.“
Na pitanje utječe li na doživljaj način na koji se kreće, kako putuje, odgovara da, iako ne mora biti tako - uglavnom je. Jer velika je razlika putovati prijevozima koje zatekneš po putu ili u vlastitom aranžmanu (motociklom, biciklom…). „Kada putujem biciklom puno vremena provodim na cesti ili u prirodi, kampiram, provodim vrijeme sam sa sobom. Ali i ne ovisim o redu vožnji (ako ih ima :)) pa sam mnogo fleksibilniji. Cijeli koncept putovanja je zapravo skroz različit.“
Ta Patagonija
Za kraj, pitamo ga da nam oda koje mu je putovanje nadraže. "Svako je posebno na svoj način. I drugačije", započinje Toni kako smo i očekivali. “Ali kada gledam s malim odmakom možda su bicikliranje po Patagoniji i dvomjesečni put po Srednjoj Americi ipak bila putovanja na kojima sam se najbolje osjećao. Takve stvari čekaš cijeli život.“
Otkriva nam i da je "ta Patagonija" tako prekrasno mjesto da bi sve ponovio ispočetka bezbroj puta. "Vozite se laganih 20 kilometara na sat na drugom kraju svijeta, a oko vas teku tirkizne rijeke, uzdižu se vulkani i naziru ledenjaci. Cesta je savršena za bicikl, iako je više od petsto kilometara bio makadam. Međutim taj makadam daje još onu dodatnu draž svemu tome. Malo prometa, golema prostranstva, obilje vode i prekrasna mjesta za kampiranje razlozi su zašto ta cesta spada u najikonskija putovanja za touring bicikliste na svijetu."
A o detaljima te 1240 kilometara duge vožnje Carreterom Austral, jednom od najljepših cesta na svijetu, saznat ćemo sve 25. siječnja u CeKaTe-u, na predavanju popraćenom divnim fotografijama uz koje ćemo i mi udahnuti miris južnoameričkih prostranstava pomiješan sa zracima prašine i osjećajem istinske slobode. Vidimo se…
