Ivan Kapović je arhitekt urbanist, zaljubljenik u prirodu, putnik, amaterski fotograf, pustolov… Privlače ga mjesta nespomenuta u turističkim vodičima, ljudi i njihove priče i neki jednostavniji načini života, bez ičega suvišnog, bez svega onoga čime nas suvremena civilizacija udaljava od prirode.
Bilo oko svoga planinskog utočišta u Lovincu koje je sam izgradio, bilo u dalekoj Siriji, Mongoliji, Afrganistanu ili Iranu, traži i bilježi ona iskustva koja se ne nude sama, ali odražavaju onaj istinski duh kraja, uživa u detaljima punima boje i života koji se mogu doživjeti samo u susretu s ljudima.
Svojem je neobičnom popisu dodao i pašnjake u planinama Zagros u Iranu, na kojima je proveo devet intenzivnih dana s nomadima Bakhtiari na njihovoj selidbi sa stokom. O iskustvima s ovog putovanja Ivan Kapović govorit će u CeKaTe-ovoj Putničkoj klasi u četvrtak 27. veljače, a mi smo iskoristili priliku da mu postavimo nekoliko pitanja za zagrijavanje. Prije svega, zanimalo nas je kako je sve počelo.
Putovanja su ljudi
“Kada sam 1997. došao na faks u Zagreb, dobivao sam 1000 kuna džeparca od roditelja. U jednom trenutku su zaključili da bi brat trebao dobivati 300 kuna više, jer puši. Ispravno su pretpostavili da bi novce od džeparca trošio na cigarete i da bi mu za ostale stvari ostalo premalo. Pobunio sam se da ću onda i ja početi pušiti pa su i meni povećali džeparac. Na trećoj godini sam počeo raditi i došli su na ideju da mi ukinu džeparac. Opet sam se pobunio, ovaj put da ću prestati raditi, ako mi već dođe na isto. Dakle, dobivao sam džeparac, novce za cigarete i još zarađivao. Imao sam i vremena i novaca za neka ozbiljnija putovanja. Par dana po Europi nisam doživljavao kao putovanje, već kao izlet.
Za prvu destinaciju izabrao sam Keniju i Tanzaniju i bilo je to u društvu brata i još dvije djevojke. Nismo imali gotovo nikakav plan. Bilo je jako zabavno i zanimljivo, ali sam odmah shvatio koliko u grupi ne mogu doživjeti ni blizu onoliko koliko bi mogao sam. Puno vremena se svaki dan trošilo na jutarnje pakiranje, kave, traženje interneta i sl. Dok se oni spreme, ja bi već bio na tržnici na drugom kraju grada. Shvatio sam da su solo putovanja ono što želim.
Kada putujete sami, bez turističke agencije, morate puno komunicirati s domaćima koji vrlo često nisu vezani uz turizam, tako da htjeli ne htjeli, putujete "po domaći". Većina mojih putovanja bila je takva, ali Sirija je zemlja koja je u tom kontekstu daleko iznad bilo koje druge. Tamo sam proveo 38 dana i više vremena sam spavao kod ljudi u kućama, nego u hostelima.
Skidao sam pločice sa zida u kupaonici, na motoru se prošvercao na filmski set, bio na bušotini kada je INA prvi put tamo otkrila naftu, pjevao na bini na seoskoj fešti koju je snimala televizija, bio na večeri s bivšim nogometašem reprezentativcem i njegovom ljubavnicom, s agentima državne službe bio na Golanskoj visoravni… Vjerujte mi, ništa od toga nisam prije planirao.”
Uvijek bira putovanja u zemlje s toplijom klimom, otkriva nam. Tamo su, kaže, ljudi puno društveniji i nikad ne znaš gdje će te jedan slučajni razgovor na cesti odvesti. Ne kaže se bez veze "kakva klima, takvi ljudi". Još je jedna prednost putovanja u toplije krajeve, otkriva nam, to što vam treba manje prtljage i puno ste mobilniji.
Priznaje da nema ni vremena ni volje detaljno i studiozno se pripremati za putovanja. “Mene ne interesira koja je najzanimljivija palača u nekom gradu, već tko mi može pokazati kako se radi sir, kolje janje ili što klinci uče u prvom razredu. Za takve stvari se ne može pripremati, pa ne trošim vrijeme.”
Rođaci s iranskih pašnjaka
Priznaje nam da zbog takva pristupa ponekad propusti vrlo zanimljive turističke atrakcije, ali I to mu je draže nego da propusti kakvo zanimljivo druženje. Tako mu je i Iran poseban – zbog ljudi. “S aerodroma u Teheranu otišao sam ravno u brda i otprilike na sličan način se vratio, tako da ne mogu reći da poznajem Iran, već samo jedno njegovo, ne toliko poznato lice. Međutim, upoznao sam Irance, a ljudi su, a ne ceste, džamije, brda ili palače, ono najvažnije što čini neku zemlju.
Planine Zagros u kojima sam proveo desetak dana, predivne su, ali planinariti tamo s prijateljima ili čuvati ovce s obitelji, nije ista stvar. Ovo prvo je putovanje nogama i očima, a drugo srcem i mislima. Upoznati neku zemlju nije toliko vezano uz fizičko putovanje, koliko uz upoznavanje ljudi, barem za mene. U tom kontekstu, Iran mi je poseban zbog topline i srdačnosti njegovih ljudi.”
Nas je zanimalo što je što je naučio od Bakhtiarija. “Jedna od zanimljivijih knjiga koje sam pročitao je "Our Mathematical Universe", iako sam se negdje na zadnjoj trećini potpuno pogubio. U kratko, govori o tome kako je svemir ništa drugo do matematička formula, a sve ostalo je samo "naša" vizualizacija. Kakve veze, do vraga, ta knjiga ima s Bakhtiarima?
Život Bakhtiarija ogoljen je do kosti. Ako na to obratite pažnju, možete shvatiti koliko onog što mi inače smatramo životom, nije u svojoj biti život, već samo naša materijalizacija života. Koliko toga je nepotrebno. Ne govorim samo o materijalnom, već i mentalnom. Oko čega sve mi razbijamo glavu, a zapravo je nebitno. Bakhtiari su tom kontekst meni bili učitelji poput Bude.”
A jesu li i oni mogli nešto naučiti od njega? “Uh, to bi bilo pitanje za njih. Kada su podigli zadnji kamp na mjestu na kojem će provesti topliji dio godine, očistio sam stazu između šatora dvaju rođaka, da se mogu lakše posjećivati. To im je bilo jako smješno, jer kojeg vraga trošiti vrijeme na nešto što nije nužno? Htio sam im pokazati da uza samo mrvicu truda, mogu životu učiniti lakšim. Nadao sam se da će se ta prometna mreža s vremenom proširiti i da će to biti moja ostavština međutim, do sada su magarci mogli prolaziti kako god su htjeli, a sada se na stazi teže mimoilaze pa sam im samo napravio prometnu gužvu. Možda i bolje da nastave po svom i da mi učimo od njih, a ne oni od nas.“
Jednom bi se volio vratiti sa svojim klincima i gledati ih kako s malim Bakhtiarima naganjaju kozliće po brdima. Rado bi se vratio na neka mjesta, rado bi ponovno vidio ljude koji su mu postali obitelj, ali, priznaje, ima želju i dalje otkrivati nove stvari, a sve je to teško pomiriti. Odlučio je neko vrijeme ne putovati, odmoriti se, stvoriti malo dokolice za opuštanje… ali i dalje ima puno planova i radi neke zanimljive projekte.
Ture za one koji žele doživjeti više
Za kraj, zanimalo nas je što Ivan, sa svojim bogatim neobično-putničkim iskustvom misli, što najviše određuje naše doživljaje koje skupljamo na putovanjima? Sama zemlja, druga kultura, ljudi…?
“Najviše utječemo mi sami. Zadnjih godinu i pol radim na najdetaljnijem vodiču za Hrvatsku. Cilj mi je obići i opisati preko 10.000 lokacija. Do sada sam napravio tek oko 9% posla. Kad tako detaljno prolazite neko područje i sistematično ga inventarizirate, shvatite obrasce. Vidite što je ono što je izgrađeno ili uređeno samo za turiste, ono što je povijesno ili prirodno nasljeđe i ono što je odraz duha mjesta.
Za svako mjesto u Hrvatskoj koje sam do sada obišao mogu vam složiti četiri različite turističke ture. Jedna koja obilazi fotogenične turističke lokacije bez imalo duše. Druga i treća koje obilaze povijesne i prirodne znamenitosti, često prekrcane s nebitnom faktografijom, ali i četvrtu turu po zanimljivim detaljima koji uz sebe nose priču. Evo vam primjer opisa iz mog vodiča. Mislim da on dobro pokazuje ono što želim reći.
Ova crkva i trg ispred nje su jedno od najsimpatičnijih mjesta koje sam posjetio na Mljetu. Kao da gledam otvoreno srce malog dalmatinskog mjesta. Zato ću vam umjesto opisa dati jednu kratku priču koju sam pronašao na stranicama Informativne katoličke agencije.
U rujnu 2020. godine, u ovoj crkvi održana je misa za pokojnu učiteljicu Jolandu, koja je desetak dana ranije preminula. Na misi su se okupili stariji mještani Prožure, uglavnom u kasnim osamdesetim godinama. Oni su bili njeni učenici od 1941. do 1943. godine. Jolanda je preminula u 102. godini života.
Iako je živjela u Italiji, nikada nije zaboravila svoje učenike, a ni oni nju. Misu je predvodio don Stipo Zadro, umjesto don Hrvoja Katušića koji zbog nevremena nije uspio doploviti do otoka. Ova dirljiva priča je priča o životu na otoku. Nadam se da to i vi možete osjetiti.
Dakle, isključivo je na vama kako ćete nešto doživjeti!”
11 razloga zbog kojih su Finci najsretniji narod na svijetu
