Nalazište Ur na mjestu današnjeg Tella el-Muqayyara, odnosno "brda Tar" u Iraku arheolozima je otkrilo brojne zanimljivosti o tome kako se živjelo u dalekoj prošlosti, čak tri tisuće godina prije Krista. Mezopotamski Ur je u svojim počecima bilo dobro organizirano selo koje je s vremenom preraslo u tehnološki napredan grad.
Zigurat u Uru, odnosno stepenasti hram, prepoznatljiv je simbol nekadašnjeg grada, koji je imao kraljevsku dinastiju i moćne bogove koji su se natjecali za prevlast na tom području.
Vladarima nije nedostajalo bogatstva. U Ur je iz Libanona pristizalo drvo, s planine Aman srebro, a lapis lazuli iz Badakhstana (današnji Afganistan). Brojni vješto izrađeni predmeti pronađeni su u kraljevskim grobnicama. U 2. i 3. tisućljeću Ur je bio važno središte kulta boga Mjeseca Nanara i mnogi su babilonski kraljevi obnavljali hramove u gradu u znak poštovanja tog božanstva. Pretpostavlja se kako je grad napušten zbog promjena toka rijeka u 4. stoljeću prije Krista, a do 19. stoljeća tek je zigurat koji je izvirao iz pustinjskog pijeska ukazivao na drevnu civilizaciju.
1922. godine krenula je ekspedicija istraživača koju je predvodio Sir Charles Leonard Woolley, a jedno od najvažnijih otkrića bile su kraljevske grobnice. Iskopavanja su trajala pet godina.
Uz zonu svetišta pronađene su dvije tisuće četvrtastih jama u kojima su bili zakopani stanovnici Ura. 17 grobova visokih dužnosnika sagrađeni su od kamena i opeke, a iako su pronađeni vrijedni predmeti, većina ih je bila opljačkana.
Najpoznatija grobnica pripadala je kralju Arbajiu i kraljici Pu'abi, koju je Woolley nazvao Velikom jamom smrti, a u njoj su pronašli ostatke čak 74 raskošno odjevenih ljudi položenih u redove.
Grobnica kralja Meškalamduga osobito je fascinantna. U njoj je nađeno predivno pogrebno blago: posude, nakit i stotine predmeta od lapis lazulija, kao i harfe ukrašene bikovim glavama te zlatno oružje. Tu je čak i ploča od školjki i crvenog vapnenca na pozadini od lapis lazulija utisnuta u bitumen.
Jedna strana ploče prikazuje ratni prizor, a druga gozbu za koju se smatra da je bila dio proslave pobjede. Na ploči su prikazani i ljudi i životinje koji prinose žrtvu. Woolley i njegov tim su rekonstruirali pogrebne rituale iz tog vremena i došli do zanimljivih otkrića. Woolley je pretpostavio kako je s preminulom vladaricom u smrt odlazila čitava pratnja ratnika i dužnosnika, naizgled dobrovoljno. Te ljude su otrovali ili drogirali pa ubili, zajedno s životinjama koje su vukle kola. Kako su točno ti ljudi umrli još uvijek nije poznato, ali slični rituali mogu se pronaći i u egipatskoj povijesti.
U istraživanju koju je proveo Muzej arheologije i antropologije Sveučilišta u Pennsylvaniji na lubanjama žene i vojnika, pronađeni su znakovi fraktura prije smrti izazvanih udarcima tupim predmetom.
Jedna od teorija proizašla iz tog otkrića je da doza otrova koju su uzeli neki od pratitelja nije bila dovoljna da ih ubije, pa su ih zato udarali po glavama kako bi spriječili da budu živi pokopani. Prema drugoj teoriji koja je manje vjerojatna žrtve su najprije sedirane, a potom ubijene. Odgovor na pitanje koje bi razotkrilo tajnu posmrtnog rituala u Uru još uvijek nije pronađen.
