Sjećate li se priča roditelja ili baka i djedova o njihovim putovanjima u školu? Mnogi od nas rekli bi da te priče zvuče kao da su putovali bosi preko Igmana i da je takvo nešto danas teško zamislivo. No itekako jest – samo treba proviriti preko granice.
Želite li se utješiti da rad od doma ipak nije loš, na YouTubeu postoji pregršt besplatnih dokumentaraca koji prikazuju život u najzabačenijim dijelovima svijeta, s naglaskom na dječje putovanje do škole. Prenosimo samo nekoliko mjesta u svijetu u kojima put u školu traje dulje od same nastave, a nismo sigurni da bismo imali hrabrosti za njega.
Na nekim mjestima u Kini djeca nemaju drugog izbora nego prolaziti opasnim planinskim putovima ispod gromada stijena koje nama izazivaju vrtoglavicu već i gledajući fotografije. Ponekad im pomogne magarac ili prečac u obliku strmoglavih ljestvi, no kako god bilo – u školu treba stići. U dijelovima Indonezije djeca dolaze u školu s veslima u rukama jer je potrebno probiti se kroz prašumu i rijeke kanuom, dok u Mianmaru putuju na bikovima.
U pustinjama Etiopije živi pleme Afar. Kao da ne žive u dovoljno vrućim i opasnim uvjetima, smješteni su i nedaleko od aktivnog vulkana. Kilometrima oko njihovih nastambi nema ni trunke hlada, a sunce je nemilosrdno. Bez hlada i vode, djeca do škole moraju pješačiti po nekoliko kilometara, ponekad uz rizik od pješčane oluje. Jednom kad stignu u razred, već su toliko umorni i iscrpljeni od hodanja na jakom suncu da je teško pritom koncentrirati se na gradivo.
U jednoj od najviših zemalja svijeta, Nepalu, brojne obitelji žive život bez struje i automobila, a put do škole za njihovu djecu odvija se u zraku ili na vodi. To ih ipak ne sprječava da svaki dan polaze na nastavu, putem koji nekad traje i po dva sata. Da bi došli do škole koja se nalazi u dolini, brojna djeca moraju prijeći divlju rijeku koja može biti široka i po 600 metara, naročito za kišnog i vjetrovitog vremena. Prelaze ju pomoću košare zakačene o uže koju duž užeta ručno gura njih nekoliko. Pad s užeta u rijeku bio bi smrtonosan, no spretna djeca uglavnom završe samo sa žuljevima na rukama. Otkako su snimke obišle svijet i zgrozile gledatelje, nepalske vlasti konačno su reagirale i počele graditi mostove u naseljenim dijelovima.
I na Himalaji vode bitku s ljutom rijekom kraj koje se putovi zimi zamrzavaju pa je potreban velik oprez prilikom prelaska preko leda. Dok stignu do škole, mališani su već odradili takav sat tjelovježbe zbog kojeg bi ovdje već intervenirali pravobranitelji i socijalne službe.
Dalje na sjeveru, situacija sa zimom još je teže podnošljiva. Oimjakon u Rusiji jedno je od najhladnijih mjesta na svijetu. Unatoč tome u njemu živi 500 hrabrih stanovnika. Temperature zimi padnu na -40 stupnjeva, a samo ako padnu niže od toga djeca ne trebaju doći na nastavu. Do škole ih, srećom, vodi školski autobus koji vozi stari vozač s cigaretom u ustima, a odjeća za školu uključuje barem šest slojeva odjeće.
Neka od ovih putovanja su naprosto lijepa – poput onih u Indiji gdje drveće svojim korijenjem napravi prirodne mostove preko rijeke. No neka su opasna i teška, naročito za roditelje koji žele da im se djeca školuju, ali istovremeno se svaki dan brinu kako će stići na nastavu.
Kraj svih spomenutih tegoba, rad i škola od kuće uistinu su nešto na čemu bismo mogli biti zahvalni.
