Galerija
Ako ste ikad pomislili da je vas ili vašu okolinu preuzeo pesimizam koji ne popušta, evo jednog ne baš utješnog podatka, a susjedi neka nam ne zamjere: Mađari su još tužniji od nas.
Kad biste promatrali Budimpeštu i Dunav u predvečerje s dvorca, dok ulični svirač svira violinu, možda bi vas obuhvatila neka melankolija i tuga koje je lako romantizirati. Postoje mjesta kojima odišu sjeta i nostalgija, što ih čini posebnima. Na kraju krajeva, i sam Orhan Pamuk je upravo time proslavio Istanbul u svojoj najpoznatijoj knjizi, a naš Balašević govorio je o depresiji ravničarskih krajeva koje je toliko volio.
Mađarske pjesme i književnost (pa čak i državna himna!) često nose iste note. No, tanka je granica koja prebacuje u depresiju. Susjede muči nešto više od obične sjete ako je vjerovati psiholozima i sociolozima koji se posljednjih desetljeća bave fenomenom zvanim „mađarski pesimizam“.
Optimist će izumiti avion, a pesimist padobran
Časopis The New York Times je još početkom 1990-ih objavio Gallupovo istraživanje prema kojem su stanovnici Mađarske zaista ispali najzabrinutiji za budućnost, čak i u usporedbi s nama koji smo bili u puno većim problemima.
Godinama kasnije, situacija se nije znatno promijenila pa se počelo govoriti o pesimizmu na mađarski način. Mađarski psiholog Zsofia Ujpal, tvrdi kako je kukanje postalo nacionalni sport koji za razliku od pravih sportova definitivno nije dobar za zdravlje.
Za to postoje i objektivne okolnosti, poput turobne moderne povijesti, teškog života na selu itd. Ako bi se one dale ispraviti, i raspoloženje naroda bi se popravilo. Tako se primjerice u mađarskom parlamentu prije par godina ozbiljno raspravljalo o zaustavljanju sata na ljetnom vremenu kako bi stanovnici Mađarske uživali više sunca i dnevne svijetlosti, a što bi se bolje odrazilo na njihovo raspoloženje.
Neki pak tvrde da su ove etikete pretjerane i da samo potiču daljnji pesimizam. Ako već generaliziramo, mogli bismo govoriti o američkom optimizmu, njemačkoj radnoj etici, grčkoj anarhičnosti itd. I sve to izrodilo je nešto – znanstvenike i umjetnike, vizionare i pjesnike, mobitele i beletristiku.
Na tragu toga, sociolog Elemer Hankiss podsjeća na slavnu izjavu G. B. Sterna: „Optimisti i pesimisti jednako doprinose našem društvu. Optimist će izumiti avion, a pesimist padobran.“
