Galerija 5 5 5 5 Na morskoj strani Velebita, između senjskog i pakleničkog Starigrada, čak je osam Panosa, a njemu iza leđa, od Svetog Roka pa sjeverno od Gospića prema Otočcu njih još barem pet. Nisu ni Ličani ni Podgorci ostali bez ideja kako imenovati vrhove i zaselke, već su one važne nazvali prema – njihovoj ulozi. Panos znači "motka za uzbunu", baklja, zublja, a oni su i bili planinski svjetionici koji nisu samo pokazivali pravi put, već su i funkcionirali kao - sustav dojavljivanja.

U trendu Poput ogledala Predivno jezero u susjedstvu: "Svakome bih preporučio da se ovdje malo dulje zadrži" Mjesto iz mašte "Uspavani" hrvatski grad na najljepšoj rijeci... koji miriše na more Recept Keksi od banane, čokolade i zobenih pahuljica: Jedu se za doručak ili kad uhvati želja za slatkim

Jedan od najviših velebitskih Panosa je 1258 metara visok vrh s kojeg se otvara čudesan pogled na Paški most i sva rebra Paga, Vir, Dugi i druge zadarske otoke pa, kada je vedro, sve do Ancone – i to ako gledate samo pred sebe. Sjeverno se vide Kvarnerić i Kvarner, a s juga vam u pogled nadire Dalmacija. Da ne vadimo metar, možemo zaokružiti na – barem pola Jadrana. Ovaj se Panos nalazi otprilike na sredini između Karlobaga i Starigrada Paklenice, tamo  gdje iz bijele goleti počinje rasti život.

Tajna navrh brda

Dobra velebitska pozicija za nadzor - kako mora tako i neba iznad njega - nije promakla ni vojnim stratezima bivše države koja je nevjerojatnu količinu novaca potrošila na izgradnju gotovo neprobojnih betonskih utvrda međusobno povezanih u čvrstu komunikacijsku mrežu. Relejne postaje postavljane su diljem Jugoslavije kako bi u djeliću sekunde mogle upozoriti na opasnost. One su uglavnom građene na nepristupačnim i povišenim mjestima, udaljenim od naselja, a javnosti su se često predstavljale kao meteorološke stanice.

Veliki dan: Pogledajte kako izgleda novo planinarsko sklonište Skorpovac na Velebitu +22

S radarske postaje Panos signal se slao do kote Repetitor na Ljubovu iznad Perušića i otuda na radarsku bazu smještenu iznad Korenice na Goloj Plješevici. Ako bi na moru ili nebu bila zapažena ikakva neprijateljska ili barem sumnjiva aktivnost, s Panosa bi gotovo u istom trenutku upozorenje stiglo na Željavu, najveći podzemni aerodrom u Europi, sagrađen u plješivičkoj utrobi šezdesetih godina 20. stoljeća. Vojna Baza na Panosu bila je pod izravnom ingerencijom ondašnje 5. armijske oblasti.

Najskuplji jugoslavenski projekt: Tajna vojna baza i podzemni aerodrom koji skrivaju jedan od najvećih mitova o SFRJ-u +4

U to je doba sve vezano za vojnu bazu (naravno, ne samo ovu) bilo skriveno i tajnovito. Stanovnici Lukovog Šugarja sjećaju se da su ih krajem 1968. počeli nadlijetati vojni zrakoplovi, a onda su svi koji su imali kuće iznad magistrale dobili naredbu da ih napuste. Oni pak čiji su stanovi bili dublje u Velebitu ostali su potpuno odsječeni od civilizacije – bio im je fizički prepriječen put do drugih ljudi, magistrale, crkve, groblja... Postavljeni su teški betonski stupovi, a između njih namotano je negdje i do pet redova bodljikave žice. Cesta od Panosa do Karlobaga zbog kamuflaže nikada nije izgrađena, pa mu se moglo prići jedino "s leđa".

Ruglo s pogledom

Gradnja baze na Panosu započela je krajem 1960-ih ili početkom 1970-ih. Velebitska je stijena glačana, rušena, bušena i probijana, a zdanje je slijedilo nacrt tipičnih jugoslavenskih relejnih postaja – izvana je izgledalo kao jednostavna kuća, a podzemni dio skrivao je tunele i prostorije s tehničkom opremom, radarskim uređajima i kablovima. Izvana su je "odavali" antenski stupovi, nadzorni punktovi i detalji poput stražarnica, helidroma, goleme vodospreme, strujnih i telefonskih stupova i tunelskih izlaza iz podzemlja. Izgradnja baze na Panosu dovršena je tek nekoliko godina prije raspada Jugoslavije.

Na samom početku Domovinskog rata, u dobro koordiniranoj akciji s dvije strane, s isključivo lakim osobnim i lovačkim oružjem, Panos je mirno prešao u ruke Hrvatske vojske. Od one stare ostali su samo „suveniri“ po okućnici – mine širokog spektra, od protupješačkih do minobacačkih. To međutim nije spasilo Panos od devastacije – iz njega je počupano doslovno sve što nije bilo uzidano, od bodljikave žice, preko prozora i vrata, do rukohvata i utičnica. Tako stoji već trideset godina jer država ne zna što bi s njime, a MORH očito nije spreman ni prepustiti ga na upravljanje u međuvremenu stvorenoj Javnoj ustanovi Park prirode Velebit.

Park je prenamjenu Panosa u planinarski dom i edukacijski centar čak i uvrstio u desetogodišnji plan upravljnja (do 2031.) - ali budućnost ove poluruševine sa spektakularnim pogledom ne ovisi o njima. Ideja da se pretvori u planinarski dom prilično je logična s obzirom na to da u neposrednoj blizini prolazi Velebitski planinarski put i brojne druge staze, pa bi bio dobrodošlo mjesto za predah i odmor ili baza za obilaženje prvih vrhova južnog Velebita. A bilo bi i nekako romantično da Panos izađe iz svoje tajnovitosti i mraka i postane doista zublja, luč, pravi svjetionik planinarima i onima koji Velebit - vole.

Vela i Mala Sestrica: Otočići bez stanovnika s pričom koja svijetli dalje od njihovih obala +3