Golema rupa koja izgleda kao prizor iz znanstvenofantastičnih filmova nalazi se u najslabije naseljenom području Rusije, 8050 kilometara istočno od Moskve. Mir ili Mirni svjetsko je čudo čovjekovih ruku i očigledni dokaz toga koliko daleko može ići ljubav prema dijamantima. Za mnoge predstavlja jednu od stvari koje niste znali o najvećoj državi svijeta
Divovska rupa široka je više od kilometra (1200 metara) i duboka 525 metra. Da nije rudnika, ne bi bilo ni grada kojem i duguje ime – Mirni. Nastao je pedesetih godina prošlog stoljeća, nakon što je otkriveno da je Jakutija obećana zemlja dijamanata.
Ekspedicija na istok Sibira s Yurijem Khabardinom na čelu ispostavila se kao jedna od najisplativijih u povijesti jer je otkrićem tragova kimberlita koji ukazuju na tlo bogato dijamantima Sovjetski Savez postao dom najvrednijoj rupi na svijetu.
Mirni je ubrzo privukao stanovništvo koje je u sibirsku hladnoću dovela želja za bogatstvom, a do šezdesetih je rudnik postao najveći u SSSR-u.
Godišnje se iz Mirnog izvlačilo dvije tone dijamanata, bez obzira na temperature koje su se spuštale 40 stupnjeva ispod nule i tlo koje je smrznuto većinu godine, a ljeti se pretvara u močvaru. Tijekom iskapanja strojevi su nemilosrdno pucali.
Okvirno se procjenjuje da je izvađeno dijamanata u vrijednosti od oko 110 milijardi kuna. Najveći pronađeni dijamant veličine je loptice za golf i vrijedi oko 2 milijuna kuna. Nakon Drugog svjetskog rata Rusiji je zarada od dijamanata pomogla da ponovno stane na noge.
Helikopteri se ne usuđuju letjeti iznad rupe zbog razlika u temperaturi i upozorenja da bi ih mogla usisati, no takvi slučajevi još nisu zabilježeni. Zbog neobičnih zvukova koji dopiru iz dubina rudnika nastaju brojne teorije o čemu se radi, a mnogi vjeruju da je rupa svojevrsna veza s mračnim podzemljem.
Vlasnik Mira ruska je kompanija Alrosa, koja proizvodi oko četvrtine svjetske količine dijamanata. Nakon zatvaranja zbog poplava rudnik i dalje djelomično radi, iako ne kao u slavnim danima. Dijamanti se vade u mreži podzemnih tunela.
