Galerija
Prepoznato je kao jedno od najljepših arhitektonskih projekata na području Balkana, a 2006. godine dobilo je i status nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine: Partizansko groblje u Mostaru, izgrađeno 1965. godine u čast Mostarcima koji su poginuli u Narodnooslobodilačkoj borbi.
Nalazi se u zapadnom dijelu grada na Neretvi, gdje se prostire na 5 000 metara kvadratnih. Skladno uklopljeno u zelenilo okolnih šuma dobilo je nadimak „kameni park“, a zbog brda niz koje se spušta u obliku terasa i kaskadne vode koja je žuborila između staza, govorilo se o njemu kao suzama koje teku niz brdo.
Imena stradalih partizana isklesana su u kamenim cvjetovima, a kompleks je ukrašen prikazom kozmičkog sunčanog sata te simbolima nebeskih pojava koji su zajedno tvorili „predstavu sunca, mjeseca, planeta i sazviježđa“.
Vrsni majstori
Izgradnja groblja počela je 1960. godine. U njoj su sudjelovali mladi iz cijele bivše Jugoslavije na tzv. omladinskim radnim akcijama. Kao materijal je korišten „lokalni“ kamen, točnije, s odavno napuštenih starih mostarskih kuća i okolice Čapljine. Sama staza „popločena“ kamenim oblucima iz Neretve, a vrsni majstori klesari koji će oživjeti kameni nekropolis pronađeni su na otoku Korčuli.
Autor groblja, tzv. Partizane, bio je Bogdan Bogdanović, poznati arhitekt i umjetnik. Od 1982. do 1986. godine bio je i gradonačelnik Beograda. Iza sebe je ostavio još nekoliko impresivnih antifašističkih spomenika kao što su jasenovački Kameni cvijet, bihaćki Spomen park Garavice, spomenici palim borcima NOB-a u Kosovskoj Mitrovici i Prilepu…
I dok se neki od njih drže bolje, a neki lošije, upravo je ovaj najpoznatiji pretrpio najveću štetu. U noći s 14. na 15. lipnja ove godine vandali su porazbijali više od 600 nadgrobnih kamenih ploča, ostavivši iza sebe groblje prepuno ruševina. Ostaje pitanje hoće li njihova imena ikad biti otkrivena, a ovaj incident vjerojatno će izazvati i politička prepucavanja.
Dva grada
Od raspada Jugoslavije, a najviše u periodu između 1990. do 2000. godine, uništene su tisuće antifašističkih spomenika (oko 3 000 uništeno je samo u Hrvatskoj). Na meti napadača tako se našlo i mostarsko Partizansko groblje, u nekoliko navrata išarano fašističkim obilježjima i razbijano, a općenito zapušteno.
U nastojanju da se ova vrijedna dijela sačuvaju od zaborava i uništenja, udruge i pojedinci u pojedinim mjestima organizirali bi povremeno akcije čišćenja, no priča tu uglavnom staje.
Bogdanović je viziju gradnje partizanskog groblja iznad Mostara svojedobno opisao kao dva grada koja će se gledati licem u lice – grad mrtvih, i grad živih, za koje su ovi položili živote. Tragedija ove vizije leže u činjenici da je ona ostvarena čak i kroz ruševine u kojima se groblje danas nalazi; ruševine koje služe ili će tek poslužiti, ovisno o reakciji na ovo uništenje, kao ogledalo i simbol jednog grada i vremena.
Pred kraj života sam Bogdanović nije gajio mnogo nade. Rodnu Srbiju revoltirano je napustio početkom 1990-ih, razočaran nacionalističkom politikom i krvoprolićem koje je uzelo maha. Sa suprugom je otišao u Beč gdje je ostao do svoje smrti 2010. godine, a u jednom od svojih posljednjih tekstova rezignirano je zaključio kako je od svega ostalo samo to da se grad mrtvih i grad živih gledaju, „ali se gledaju praznim, crnim, izgorjelim očima“…
Kakav prizor! Granitni divovi koji služe kao podsjetnik da moramo čuvati prirodu
