Riječ je o talijanskom otočiću Alicudi sjeverno od Sicilije. Pripada Tirenskom moru, tj. Liparskim otocima vulkanskog podrijetla. Na svega 5 kvadratnih kilometara stotinjak stanovnika živi tihim, seoskim životom u osami kristalno plavog Mediterana.
Život je ovdje nekad bio surov i težak, a mnogi su se odselili te iza sebe ostavili prazne i napuštene kuće. Zbog napada gusara u prošlosti stanovnici su gradili kuće na uzvisinama. Sam otok je strm, pa je tako i sav u ''terasama''. Unajmite li smještaj ovdje, imat ćete prekrasan balkon s kojeg se pruža pogled na beskrajno more i nebo. U daljini je samo nekoliko susjednih otočića, također vulkanskog podrijetla. Privreda se svodi na uzgoj breskvi i ribarstvo.
Još neotkriven, utočište je za avanturiste, umjetnike, pisce i usamljenike koji traže mirno mjesto za odmor ili rad.
''Daytripping'' ovdje dobiva novo značenje…
Zvuči pitomo i neiskvareno, no povijest Alicudija obilježila je i jedna lucidna epizoda zbog koje je u medijima dobio nadimak ''LSD otok''. CNN-ova novinarka Silvia Marchetti iznenadila se saznanjem da je današnji resort Casa Mulino nekad bio mlin u kojem se izrađivao kruh od halucinogenih droga. Od 17. stoljeća pa sve do prije 70-ak godina lokalno stanovništvo jelo je kruh zaražen gljivicom zvanom ''ergot''. Ergot luduje na vrućini, a sastavni je dio LSD-a.
Moglo bi se reći da je Alicudi bio prirodni laboratorij mnogo prije nego što je biznis procvao u doba Woodstocka. Otuda i lokalne legende o duhovima, vješticama, muškarcima koji su pretvarani u magarce i sl. Svi su jednostavno bili - nadrogirani.
Međutim, cijela priča nije ni upola zabavna. Manije i psihoze uzrokovane dugoročnim izlaganjem tim gljivicama posljedica su teškog siromaštva u kojem se nije bacalo ništa – pa ni pljesniva hrana. Koliko je u priči istine, a koliko lošeg tripa, morat ćete provjeriti osobno. Drugih izvora baš i nema, a mali broj stanovnika koji se tog perioda sjeća dodatno se smanjuje.
Ne možeš promašiti u izboru restorana
Prije puta valja ponijeti gotovinu sa sobom. Bankomat ne postoji. Do otoka se dolazi malenim brodićem koji iskrca goste blizu obale. Kofere do apartmana prenijet će lokalni taksi – magarac.
Muke s odabirom restorana nema jer postoji samo jedan sa stalnim radnim vremenom. Tu je i mali lokalni dućan koji izgleda kao privatna kućica na ulici, no ima mali zastor umjesto vrata. Postoji jedan puteljak koji je utabaniji od ostalih, to je glavna cesta. Struja je stigla tek nedavno, i to u vrlo ograničenom obliku. Tko želi telefonirati rodbini, može koristiti telefonsku govornicu u luci. I ne, to nije ''starinski'' – ovdje je riječ o najnovijoj modi.
Otok ima bogatu i netaknutu prirodu punu zelenila i cvijeća, vrh visok 675 metara do kojeg se može planinariti i kristalno čisto more prepuno riba. Postoji mogućnost unajmljivanja čamca i plovidbe oko otoka, no ljepša ideja da upoznate lokalnu kulturu bila bi jednostavno zamoliti nekog od lokalnih ribara da vas pusti u svoj čamac i povede u ribarenje.
Još jedna fraza koja ovdje gubi, tj. dobiva puno značenje – ovisi o tome koga pitate – jest noćni život. Ovdje to nisu gradska buka ni žamor turista s koktel-barova na plaži. Navečer cijeli otok padne u tišinu i čuju se samo šum valova i vjetra te harmonija zrikavaca. Ulicama još prevladava prigušena svjetlost petrolejskih lampi, upotpunjena mjesecom i tisućama zvijezda…
