Na području nepreglednih istočnoafričkih ravnica Velike rasjedne doline (čitaj: južna Kenija, sjeverna Tanzanija) živi narod velikog srca i pogleda punih nade. Pleme Maasai.

Muškarci u žarkocrvenoj odjeći (Foto: Petra Fruk)



Maasai žive u selima od kojih su mnoga danas dio "turističkog folklora", smještena uz same nacionalne parkove. Tako su i nas nakon popodnevnog safarija u Maasai Mari odbacili bez pitanja do jednog takvog sela. Visoki, vitki muškarci odjeveni u žarko crvene tkanine, s dugačkim pastirskim štapovima u rukama taman su završavali s grupom turista kad smo im "isporučeni" mi, baš kao na traci.

"Thousand shilling or ten dollars for a tour", rekao je najstariji među njima i ispružene ruke čekao da mu damo novčeke. Zbunjeni, dali smo novce i tura je počela. Autentično, NE! Prvo je slijedio tradicionalni ples i pjesma muškaraca u kojem su nam pokazali svoje umijeće skakanja u visinu. Nakon nekoliko minuta i mi smo pozvani da se pridružimo kako bismo ovjekovječili ovu umjetno kreiranu ceremonijalnu čagicu. Potom je uslijedio obilazak sela.

Po ulasku u selo odmah sam se odvojila od ekipe iz safari auta jer mi je cijeli show bio preplastičan i glup. Kada se šušur odmaknuo, u tišini sam razgledala kućice oko sebe. Teško je povjerovati da u 21. stoljeću ljudi žive ovdje.

Prvo, moje nove snježnobijele tenisice bile su upropaštene od hodanja po blatu izmiješanom s kravljim i psećim izmetom (bravo Petra za odabir!). Drugo, kućice napravljene od granja, blata, kravljeg izmeta i urina nisu nimalo udoban dom na kakav smo mi, "fine guze", naviknuli.

Obilazak kućica (Foto: Petra Fruk)



Mračne, s malim vratima i pokojom rupicom umjesto prozora, sastoje se u pravilu tek od jedne veće prostorije u kojoj je oganj za kuhanje. Okolo su raspoređene "sobe" za roditelje, djecu i eventualno za goste. Kreveti su napravljeni od šiblja preko kojeg je bačena kravlja koža umjesto udobne dekice i jastuka.

Muči me nedostatak svjetlosti te izlazim van na svježi zrak i eto ih, četa predivno nakinđurenih žena spremno čeka da odriješim kesu. Nakita ispred mene kao u priči. Od ogrlica raznih boja do narukvica, remena i Maasai tkanina, pred očima mi je kaos. Iz mase me izvlači moj novi Maasai frend, Erick, koji me je uspio pročitati i skužio je da mi je svega ovog "too much".

Kaže da me sutradan može odvesti do udaljenih sela, gdje ću u miru moći "uploviti u neka prošla vremena i vidjeti kako Maasai ekšli žive". Uz "Hakuna Matata my friend" prihvaćam ponudu te odlazim u kamp na spavanje.

Iduće jutro uz buđenje zore odlazim s Erickom u potragu za "autentičnošću". Prva postaja: Maasai škola. Želim vidjeti u kojim uvjetima se školuju ti mališani i prikupiti informacije kako i na koji način im pomoći. Dolazak u školu je bilo jedno od najljepših, ali i najtužnijih trenutaka ikad.

Dječica s velikim osmjesima (Foto: Petra Fruk)



Bosa dječica, s najvećim osmjesima ikad, vesele se tim malim, prenatrpanim učionicama s drvenim klupicama i obroku koji će dobiti. Stoje nestrpljivo u redu s posudicama i čekaju jedini obrok u danu. Srce mi se stisne, plače mi se instant. Bože, kako ljudi žive! Zašto djeca? Djeca bez bezbrižnog djetinjstva. Djeca suočena sa surovošću preživljavanja od malih nogu.

Unatoč svemu ta ista dječica ne skidaju osmjeh s lica. Vrckava su, najslađa i preslatka, baš kao i svako drugo dijete. Bem ti miša živote, što si nepravedan!

Nakon razgovora s ravnateljem i prikupljanja svih živih informacija odlazimo do Erickovog sela. Danas živi u selu bližem samom nacionalnom parku jer tamo može zaraditi koji dolar od turista. Priča mi o strukturi i izgledu samih sela. Nastambe okruglog oblika raspoređene su tako da zajedno tvore veliki krug u čijem se središtu nalazi kral, zaštićeni prostor u kojem noću spava stoka, govori.

Čitavo naselje ograđeno je trnovitim granama akacija drveća koje štite Maasaije i njihovu stoku od napada lavova i drugih grabežljivaca. Pitam ga je li ikada imao "susret treće vrste s lavom"? Jednom kada je bio mali, čuvao je stado krava kada je od niotkuda naišla lavica. "Bitno je samo da ne pokažeš strah, onda pobjegne, kao i sve mačke". Ma da jee right, neću pokazati strah, Erick kućo stara, svaka ti dala!

Prije su Maasai ubijali lavove, kao jedan od rituala kojim su pokazivali hrabrost i ratne sposobnosti. Danas je taj običaj gotovo izumro, lavova kao i ostalih životinja ima sve manje te je lov zabranjen, osim ako imaš mnogo para pa platiš da kokneš kojeg, nastavlja Erick. Strašna mi je i sama pomisao na takve stvari. Platiti pravo bogatstvo da bi upucao lava? Ili slona? Ma bilo koje živo biće... Eeee Nadane, silo nečista, spavaš li mirno?

Stoka je bitan čimbenik u životu svakog Maasaija. Društveni položaj i ugled muškarca ovisi o veličini njegovog stada i o tome koliko djece ima. Poligamija je normalna i općeprihvaćena te se svaki muškarac nada da će uz pomoć više žena imati mnogo djece te s vremenom i veliko stado od više stotina životinja. I zaista, na svakom koraku mogu se vidjeti nepregledna stada krava kako pasu zajedno s gnuovima, zebrama i ostalim divljim stvorenjima.

Žene u poslu (Foto: Petra Fruk)



Krave rijetko kad jedu. Smatraju da je pohlepno ubiti kravu samo radi njezina mesa. Općenito se rijetko jede meso i to je onda uglavnom kozletina. Uglavnom jedu "ugali", puru od kukuruza koja nije baš nekog okusa i piju čaj od kravljeg ili kozjeg mlijeka. Kravlja krv se pije u posebnim prilikama, za vrijeme ceremonija i obrednih rituala, kao što su obrezivanje ili pak rođenje djeteta. Prije se mnogo češće pila krv, no danas su Maasai suočeni s drastičnim smanjenjem broja stoke te s toga se taj običaj sve manje primjenjuje.

Žene su zadužene za gradnju kuća, prikupljanje drva za ogrjev i kuhanje, odlazak po vodu, mužnju krava, kuhanje i brigu o dječici. Odrasli muškarci, Maasai ratnici, čuvaju i štite svoje selo i stoku od divljih zvijeri i krađe dok su dječaci od najranije dobi zaduženi za vođenje stoke na ispašu. Ok, nećem biti zločesta, ali ipak budem malo. Žene, as always, rade sve, dok mušketiri uglavnom odmaraju, fjaka im je, neš ti posla čuvati selo, daj me nemoj...

Život Maasaia je podijeljen u dobne skupine. Za muškarce postoje tri stupnja. Djetinjstvo, ratovanje i starješina. Dječak doseže ratnu dob s 15 godina, prolazi kroz niz rituala. Jedno od njih je i obrezivanje, bez anestezije ili bilo kakvog drugog sredstva za ublaživanje boli. Žene također prolaze sličnu stvar, kako bi iz faze djetinjstva ušle u odraslu dob. Ne mogu si uopće zamisliti kroz što moraju proći. Na živo, obrezivanje. Majko mila! Naježih se.

Brakovi su uglavnom dogovoreni, roditelji ugovaraju brak u ime svoje kćeri dok je ona još malo dijete. Pitam se što bi o ovoj "ženskoj neemancipaciji" rekla Vedrana Rudan. Poželjni budući muževi su oni koji imaju dovoljno stoke da bi platili cijenu za djevojku koju traži njen otac. Ukratko, spika ide ovako: nemaš krava, e sinko moj, ništa od ženidbe. Nakon udaje, djevojka odlazi iz svog sela i živi kod muža puža, zajedno s njegovim drugim ženama. I svi postanu one big happy family! Ne zna se tu za ljubomoru ili status veze "it's complicated", ovdje je sve tako jednostavno, iskreno i čisto. Bez puno filozofiranja i razmišljanja, svi se vole i svima je super. Nevjerojatno!

Djeca obavljaju zaduženja (Foto: Petra Fruk)



Jedino ne mogu prožvakati da male curice odlaze po vodu hodajući i po nekoliko desetaka kilometara kraj odraslih, jakih muškaraca koji ne rade ništa. Ili dječačići od svega 4,5 godina koji na ispašu vode velika stada kraj puno snažnijih i odraslih pripadnika sela. "Moraju se naučiti od malih nogu koji su njihovi zadaci", odgovara Erick bez imalo žaljenja. "Oni koji idu u školu, rade takve stvari jedino vikendom kada nema nastave", dodaje.

Pitam Ericka je li on išao u školu. Govori kako je i da bi rado išao u Nairobi nastaviti školovanje no nema novaca. Prošle godine njegovo selo je dobilo stipendiju za jednu osobu od organizacije čije ime sam zaboravila, za daljnje školovanje i bolju budućnost. Pitam ga kako su odlučili tko će dobiti stipendiju između njih 30-ak.

Sjeli su se ispod drveta (pokazao mi je i kojeg), gdje inače raspravljaju sa starješinama o svim bitnim pitanjima za zajednicu i dogovorili da će stipendiju dati jednom od njih (srce mi se opet stisne kada mi kaže da su je dodijelili jednom od članova bez oba roditelja s najlošijim životnim uvjetima među njima). Što ti je ljudskost Petra moja, uči, uči! Sada taj izabranik - srećković, svako toliko pošalje slike s fakulteta i svi se raduju njegovom uspjehu kao da je njihov! Erickove riječi.

Prošle godine sam se u ovo vrijeme družila s Dani plemenom koji žive u dalekoj Papui. Koliko sličnosti se može povući između njih i Maasai ljudeka u Istočnoj Africi. Iako tisućama kilometara udaljeni, s različitim običajima, tradicijom i prošlosti, ti ljudi nose toliko zajedničkih osobina, koje nas, "zapadnjake" dijele od njih. Njihova jednostavnost života, zajedništvo, humanost i vječiti sjaj nepobjedivog optimizma vrijedni su divljenja i poštovanja. I sve škole i fakulteti svijeta se mogu sakriti ispred njihove životne škole, prožete neumoljivošću surove svakodnevice.

Petra s plemenom Maasai (Foto: Petra Fruk)



Neizmjerno sam zahvalna što sam barem na trenutak bila dio takve svakodnevice prepune svih živih emocija, od patnje i boli do neopisive sreće, ljubavi i nade. To je za mene Afrika. Afrika kojoj ću se nastaviti vraćati, uvijek i zauvijek. Afrika kojoj ću nastaviti pomagati uvijek i zauvijek. Afrika koja me je toliko toga naučila i uči, uvijek i zauvijek. Hvala ti što postojiš! Hakuna Matata!

Još Petrinih avantura potražite na njenom blogu Restless girl, Facebook stranici i Instagram profilu