"Prvi uspon Anića kukom nakon završene škole s Karmen, penjanja na Dabarskim kukovima s Nikolom, vođom moje škole, ledeni slapovi iznad oblaka u dolini Anlauftal s Franom, svemirske konverzacije na štandovima s Milasom, u nevremenu zajedno u stijeni Kogla s Irenom, izlazak na travnatu livadu iz prvenstvenog uspona u Alpama s Tinom, mirna večer s Bernijem pod zvijezdama u stijene El Capitana s pogledom na dolinu Yosemite, koncert s dvije gitarice usred prvenstvenog uspona u stijeni Hvara s Natašom, lebdenje grebenom Meije kroz oblake s Marijom, urnebesne zimske avanture s Keletom i Zeletom, alpinistička skijanja niz strme kuloare s Mirkom i Sandom, osmijeh i sjaj u očima tečajca nakon izlaska iz njegova prvog ozbiljnog smjera, jutarnja soliranja u Paklenici…" nabraja Rene najdraže uspone i priznaje da mu je teško izdvojiti jedan, jer su uz same stijene i brda glavna komponenta ljudi s kojima ih dijelimo.
Rene Lisac izvanredni je profesor na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu i bivši predsjednik Društva arhitekata Zagreba, vlasnik obrta za visinske radove, alpinist, član alpinističkog odsjeka HPD Željezničar i voditelj nekoliko alpinističkih škola, zaljubljenik u divljinu i ekstremno eksponirana mjesta poput šiljastih vrhova planina i isturenih otoka, u lakoću i slobodu kretanja, strmo i turno skijanje, neobične avanture i jogu, pisanje i fotografiju.
O alpinizmu, identitetu i krovovima
Pitamo ga je li arhitekt koji penje ili penjač koji se bavi arhitekturom, a on odgovara da zapravo nije ni jedno ni drugo. Objašnjava da iz nekog nepoznatog razloga voli svoje najmilije identitete držati razdvojeno, gotovo kao neke zasebne svjetove ili oaze.
"No nekad nas život iznenadi i poveže ih", primjećuje, "hopsanja po krovovima i borbe s dimnjacima nakon potresa, kao i visinski radovi, kod mene su upravo bili spoj alpinizma i arhitekture. A i moment da dodatno zavolim i povežem se s gradom u kojem sam odrastao, ali i iz kojeg otkad znam za sebe samo tražim priliku da zbrišem nekamo u prirodu."
Nakon potresa koji je pogodio Zagreb "alpinisti - koje se često percipira kao individualce, ovisnike o adrenalinu i ljude koji nepotrebno riskiraju svoj život – dobili su priliku pokazati što su u brdima u sebi izgradili", prisjeća se prvih tjedana nakon potresa provedenih na krovovima nastradalih zgrada.
"Nisu to samo tehničke vještine potrebne za ovakav posao, tu su sigurnost i snalažljivost, kreativnost, efikasnost, neumornost, altruizam, zajedništvo... a i sposobnost da se pritom vrlo dobro zabave. Sve to što inače stavlja osmijeh na lice penjača koji se vraća nakon uspješnog uspona, izvedenog samo za njega i njegova partnera, punilo je i naša srca ovih dana nakon silaska s uspješno saniranog krova i riješene još jedne opasne lokacije. No taj je osmijeh dobio svoj odraz u sjaju u očima naših sugrađana i njihovim dirljivim zahvalnim porukama."
O učenju i iskustvu
Rene se bavi alpinizmom gotovo dvadeset godina. Iako ga je u prve avanture, kao dijete, odveo bratić – alpinistički vodič u Franciskoj, zapravo je, kaže, sve počelo s alpinističkom školicom u HPD-u Željezničar. Privlačilo ga je kretanje u brdima, s lakoćom, po zahtjevnom i strmom terenu. No itekako je svjestan opasnosti u planinama, kao i toga da unatoč svoj pažljivosti ne možete imati sve pod kontrolom i nekad odlučuju planine… ili peh.
Doživio je rijetko potresno iskustvo prije devet godina kada je prilikom uspona na Khan Tengri u Kirgistanu lavina zatrpala njega i njegova prijatelja i penjačkog partnera. Rene se nekako uspio iskopati.
Aktivno je sudjelovao i u višegodišnjem projektu HPD-a Željezničar pod nazivom Put ekspedicionizma, čiji je idejni začetnik bio naš veliki alpinist Dado Mesarić i čiji je cilj je postupno podizanje kapaciteta članova društva za odlaske na ekspedicije. Put ekspedicionizma bilježi dvije velike ekspedicije na Kavkaz i Cordillera Blanca u Peruu te niz penjačkih izleta od Slovenije do zapadnih Alpa.
"Kada se zaputimo na tjedan-dva u Dolomite ili zapadne Alpe, onda to uglavnom zovemo penjačkim izletom ili putovanjem. Ekspedicije moraju imati bar nekoliko od sljedećih faktora: udaljena ili nedostupna lokacija, uspon na visine iznad 4000-5000 metara, istraživanje nepoznatog i područja ili pak samo trajanje putovanja koje prelazi 3-4 tjedna", objašnjava razliku i nastavlja o pripremama. "Dužina priprema zaista može varirati, a rekao bih da primarno ovisi o broju ljudi i dostupnosti informacija, što je sve manje problem. Pripreme su uglavnom logističke prirode organizacije dolaska do ciljane stijene i skupljanje potrebne hrane i opreme, no moraju biti i fizičke poput kondicijskih i penjačkih treninga, kao i priprema za boravak na visini.“
Zanima nas što misli o penjanju u Hrvatskoj. "Što se tiče snage naše penjačke zajednice, u sportskom penjanju naši najjači penjači relativno dobro prate svjetske dosege u teškim ocjenama, dok je u alpinizmu taj jaz znatno veći. Osim što nam visoka brda i zimski uvjeti nisu baš pred nosom da bi alpinizam bio jedan od temelja naše kulture, krize poput ratova i pandemija nikako nisu bile pomogle. Hrvatska ima fenomenalan potencijal za sportsko penjanje, pritom mislim na kratke sportske smjerove do 30-40 metara i opremljene duge smjerove. Uz nekoliko kopnenih lokacija, mediteranskim uvjetima oblikovan vapnenac Dinarida omogućio je rani i kvalitetni razvoj sportskog penjanja, od Istre, preko Velebitskih stijena poput Dabarskih kukova, pa sve do velikih stijena Biokova i penjališta na otocima. Pritom Paklenica i Anića kuk spadaju u lokacije svjetskog značaja i prepoznatljivosti. No za ozbiljniji alpinizam, zimske uspone i velike stijene potrebno je otisnuti se prema susjednim alpskim državama."
O trenutku
Za sebe Rene kaže da nije kompetitivni penjač, već je više usmjeren na izazove i doživljaje odlaska u ozbiljne stijene nego na samu penjačku ocjenu. "No alpinizam vidim kao jednu uključivu disciplinu u kojoj svatko prema svojoj inspiraciji ili potrebi ima priliku stvarati svoju priču i vlastiti individualni odnos prema planini i usponu. Naravno, dok god time ne remeti i druge, u svojim možda potpuno drugačijim pristupima i izazovima. A brda, kao mjesta na kojima imamo priliku biti svoji, izražavati svoju kreativnost neopterećeni onim što ostaje iza nas u dolini, obveze, problemi, ograničenja i sl." kaže.
Kada se ne penje, voli odvesti drage ljude na lijepa mjesta u Hrvatskoj i Sloveniji na planinarenje, uživa u svojim malim odisejama s kajakom po Jadranu, kosi travu i kupa se pod slapovima uz kolibu na Mrežnici.
Uskoro gostuje i na prvom Festivalu usporenog putovanja, na kojem će, otkriva nam, održati predavanje o jednom zanimljivom usponu u stijeni El Capitain u NP-u Yosemite.
Pored Umaga: Festival usporenog putovanja, ljubavi prema prirodi i života u trenutku
"Nekoliko meni najdražih outdoor kompanjona poput Gorana i Nike upravo su ljubitelji usporenih putovanja. Divim se njihovim poduhvatima i izrazito cijenim vrijednosti koje nosi takav oblik kretanja, no moj tempo života ne omogućuje mi takva duža izbivanja od profesionalnih obveza. Najbliže takvim iskustvima, koje doživljavam ne samo kao izazove nego i terapeutska i life-changer iskustva, moja su do tjedan dana duga kajakarenja po Jadranu i planinarenja."
No poveznica se ipak može naći mnogo, a Rene nas podsjeća da, iako kao alpinist ne prevaljuje goleme udaljenosti, s druge strane, on kroz liticu sigurno napreduje najsporije, nekad i manjom brzinom od 0,01 kilometra na sat. "Jedna od karakteristika penjanja je da vas kao aktivnost prirodno uvodi u koncentraciju, na bivanje u trenutku bez misli. Nekad je to od usmjerenosti k cilju, nekad od užitka u lakoći vertikalnog kretanja..."
Što je usporeni turizam? Kako krenuti i što je bitno za putovanje koje će vam vjerojatno promijeniti život
Slažemo se da je bivanje u trenutku možda i najveća sličnost usporenog putovanja i napredovanja u stijeni. "Kod jednog i drugog ostavljamo svakodnevicu i fokusiramo se na samo jedan cilj i kada smo mu potpuno posvećeni - to je vrlo ispunjavajuće i inspirirajuće. I upravo ono što nam često izmiče u vrevi svakodnevnog života", zaključuje Rene.
