Jeste li znali da u Jordanu možete pronaći „Božju ruku“ a nema veze s Maradonom? Ima veze s malo davnijim vjerovanjima, iz doba kada su rimske sandale prvi put ušle u modu.
Bilo je to 2. stoljeće, još uvijek doba Jupitera, Venere, Minerve, Plutona… Jedan od velikana koji je hodao zemljom bio je i Herkul. On je bio rimski pandan Heraklu – slavnom grčkom sinu boga Zeusa i zemaljske kraljice Alkmene. Zeus je imao suprugu Heru, ali je šarao okolo i tako je nastao Heraklo, običan čovjek božanske snage.
Kada na sve to provučemo kroz rimski filter, onda Zeus postaje Jupiter, Hera postaje Junona, a Heraklo – Herkul. Malo smo ponovili povijest koja nam je potrebna, a sada možemo zakoračiti u jordanske ostatke moćnog carstva.
U zemlju propao
Na brdu koje se uzdiže iznad starog grada Amana, jordanske prijestolnice, nalazi se poznato arheološko nalazište. Riječ je o hramu posvećenom Herkulu. Pretpostavlja se da je izgrađen u 2. stoljeću, kao i tamošnji rimski teatar.
Arheolozi smatraju kako hram nikad zapravo nije dovršen, no to ionako nije ono što uzima najviše pozornosti. Nešto drugo zapinje za oko: ogromni prsti ljudske ruke koji kao da izlaze iz zemlje i grabe ju. Prije nego počnete vrištati, bez brige! To je samo ostatak nekadašnjeg monumentalnog kipa boga Herkula.
Dok je još stajao, bio je visok oko 12 ili 13 metara. To ga čini višim od samih stupova hrama koji su ostali – oni su bili visoki 10 metara.
Sve što je od njega danas ostalu su tri prsta i zglob. A gdje je on? Kako uopće možemo znati da je riječ o njemu ako ga nema? Znanstvenici ne odbacuju ovu sumnju. No, kako je u to doba Herkul često prikazivan na slikama i novčićima, većina njih slaže se da je i kip posvećen njemu.
Moguće je da je uništen tijekom potresa. Dijelovi u koje se raspao su potom vjerojatno korišteni za gradnju drugih objekata. Već zamišljamo lokalne stanovnike kako ugrađuju Herkulov torzo u kuću i preispitujemo mjesta na kojima smo pili kavu. Tko zna jesu li nas Herkulove oči gledale…
