Crveno-bijele planinarske markacije pouzdan su znak da smo na (pravom) putu. One nam odgovaraju na to nepostavljeno pitanje i sigurno nas dovode do gorskih odredišta i ciljeva. Danas je svaka uređena ili planina(ar)ska staza sigurna za kretanje i označena, pa se većina i ne pita kako bi bez ovih prepoznatljivih jasnih oznaka dolazili do svog tanjura vrućeg graha začinjenog pogledom koji će zauvijek pamtiti.
U Hrvatskoj se planinarske staze označavaju, najčešće okruglim, markacijama čiji su položaj i veličina precizno određeni. Crtaju ih i o njima se brinu – markacisti, posebna skupina posebno educiranih planinara, članovi planinarskih udruga i društava, koje ćete prepoznati po kanticama bijele i crvene boje. Oni se školuju na tečajevima koje organizira Komisija za planinarske putove Hrvatskoga planinarskog saveza.
Ali kako je sve počelo? Prve oznake planinarskih staza postavljene su na četiri staze na Medvednici prije gotovo 150 godina, 1892. Tadašnji ih je tajnik Hrvatskoga planinarskog društva Levin Schlosser-Klekovski obilježio svaku drugačijom bojom, a tek 1912. godine donesena su pravila o izgledu markacija, ali to nisu bile ove koje danas poznajemo – bijeli krug obrubljen crvenim prstenom.
Njih je osmislio i uveo u uporabu čitavo desetljeće kasnije slovenski planinar Alojz Knafelc, po kojem je ta oznaka i dobila ime - Knafelčeva markacija. Prihvatile su je i standardizirale sve zemlje koje povezuju Dinaridi, uz Sloveniju i Hrvatsku i ostale zemlje bivše zajedničke države. Knafelčeva markacija 2022. godine proslavila je stoti rođendan. Iste godine kada je predstavljena i prihvaćena u Sloveniji, novom je oznakom obilježen i put na Bijele stijene u Hrvatskoj.
Knafelc je osmislio i putokaznu ploču kakvu idanas susrećemo u našim gorama – crvenu s bijelim slovima, koja planinare obavještava o udaljenosti do određenih lokaliteta – planinarskih domova i skloništa, naselja, gradina ili izvora… Iako su tri četvrtine markacija u nas okrugle, one mogu imati i drugačiji oblik – najčešće su to pojasne markacije čiju središnju bijelu crtu s obiju strana čuva po jedna crvena, a viđamo ih uglavnom na tankim stablima. Ponekad se kao dodatna markacija na nepreglednom terenu povlači samo jedna crvena crta, a ponekad i uz markaciju ili ispod nje može stajati jezgrovito dodatno objašnjenje– strelica ili početno slovo planinarske staze ili obilaznice.
Iako se markacije u pravilu crtaju rukom, ponegdje možemo sresti i markacije na metalnim ili plastičnim pločicama, kao npr. na Risnjaku, a ponekad se dobar put označava i kamenim čunjevima. Osim što su ovi zadnji postali moderni pa niču po sve brojnijim vrhovima bez prave namjene, njihova je mana to što se lako mogu ukloniti. A ako želite saznati više o markacijama, raspitajte se postoji li markacistička sekcija u vašem lokalnom planinarskom društvu i za početak izučite standardu planinarsku signalizaciju kod nas.
Kakav prizor! Granitni divovi koji služe kao podsjetnik da moramo čuvati prirodu
