U 16. stoljeću talijanskim obiteljima bilo je dopušteno prodavati vino direktno iz svojih palača i kuća umjesto taverni i gostiona. Na taj su način uspješno smanjili porezna davanja i izbjegli posrednike koji su im bili potrebni u prodaji.
Najvažnija je ipak bila sigurnost i držanje socijalne distance u doba crne smrti.
Socijalna distanca prakticirala se mnogo prije pandemije koronavirusa, a potreba za vinom stara je koliko i civilizacija. Talijanski proizvođači vina u teškim vremenima pronašli su način za sigurno poslovanje.
Do 19. stoljeća prozorčići su postali toliko popularni da ih je gotovo svaka bogatija obitelj imala na svojoj palači. Bili su taman toliko maleni da je kroz njih moguće gurnuti ruku s buteljom ili čašom.
Unatoč svojoj popularnosti, s vremenom su okolnosti dovele do njihova postupnog zatvaranja. Vlasnici su prodavali svoje palače i praznili vinarije, raskošne zgrade postale su hoteli, apartmani ili javne ustanove, dio zgrada oštećen je u Drugom svjetskom ratu, a poplava 1966. godine bila je čavao u lijesu.
Drveni prozori stradali su prvi, a simpatična praksa polako je postala dio prošlosti.
No danas postoji Udruženje vinskih prozora za zaštitu preostalih prozora i njegovanje tradicije. Izradili su mapu postojećih prozora u Firenci i okolici te ponosno obavijestili javnost da se, jedan za drugim, prozori opet počinju otvarati.
Trenutačno ih u gradu i okolici postoji oko 300.
Na otvorenje ih je potaknula pandemija koronavirusa i ponovno – potreba za poslovanjem u teškim vremenima. Ovaj put neki su obogatili ponudu hranom i koktelima.
Povijest se ponovila, doduše na lakši način, a talijanska tradicija pronašla je neočekivano svoj put natrag.
Prozori su već postojali, sve što je trebalo učiniti jest – ponovno ih otvoriti.
