On je Splićanin, ona Dankinja, a zajednički ih put vodi nepreglednim planinskim prostranstvima o kojima, uz divne fotografije, pišu na svojoj stranici Hygge Trails of Croatia. Nakon brojnih avantura u Hrvatskoj, Tess i Lovre konačno su otišli na "bosanske Himalaje" o kojima su godinama sanjali. Ovo je njihova priča o planinarenju na Prenju, na kojem su bili početkom travnja, taman da uhvate zadnji snijeg i dožive pravo lice ove impresivne planine.
Godinama su sanjali o posjetu veličanstvenom Prenju u BiH i taj su san konačno ostvarili početkom travnja ove godine. Prenj nisu htjeli doživjeti bilo kako, nego za pravo – u zimskim uvjetima, prekriven snijegom. Iako je već počeo travanj i snježna sezona bila je pri kraju, ostalo je još taman toliko snijega za jedan, posljednji izlet. Dvojac je ovaj put imao gosta i pomoćnog vodiča, sjajnog planinara i prijatelja iz BiH, Muhameda Kovačevića. "Zapravo smo mi bili njegovi gosti", priznaju.
Staza
Iz Splita su krenuli vrlo kasno, a plan bio terencem doći do Doline Tisovice, prošetati do planinarske kuće Vrutak (cca 2 kilometra) i tamo prespavati. Sljedeći dan planirali su doći do vrhova Otiš i Zelena glava, vratiti se u dom na spavanje i onda se ujutro vratiti do auta i krenuti nazad prema Splitu.
Najteže je bilo doći do početne točke, Doline Tisovice. Postojala su dva načina, a lakši je bio nabaviti terenac s pogonom na sva četiri kotača jer je staza vrlo neugodna i često zna biti prekrivena ogromnim kamenjem. Staza koju smo odabrali bila je kratka, cca 13 kilometara, ali rezultat je nakraju bio puno veći broj - očito su puno više istraživali i tumarali. Nije bilo razloga za nošenje velike količine vode jer je samo 200 metara ispod doma mali bunar. Taj bunar ljeti zna presušiti, pa ako idete u to doba godine, svakako ponesite više od 2 litre vode.
Prvi dan
"Krenuli smo iz Splita oko 19 sati, što je bilo kasno s obzirom na to da smo se morali voziti dva sata do Jablanice (BiH), zamijeniti svoj auto za terenac i voziti još dva sata do doline Tisovice. Stigli smo u dolinu oko pola sata nakon ponoći, što je definitivno naš najkasniji početak planinarenja, ali bilo je vrlo opušteno. Pješačenje noću može biti zastrašujuće, a nekima je neugodno ne znati što ih okružuje. Ali također može biti nevjerojatno umirujuće čuti samo tišinu i vidjeti samo obrise planine na zvjezdanom nebu. Kad smo stigli u dom, bilo je skoro 2 sata ujutro i stvarno nam je trebalo malo sna i odmora prije ranog ustajanja", prepričavaju početak svoje pustolovine Tess i Lovre.
Drugi dan
"Osjećaj kada nakon pješačenja u mraku isto područje prvi put vidiš na dnevnom svjetlu ravan je otkrivenju“, nastavljaju priču. "Pogotovo ako tamo nikada niste bili, pa i ne znate što vas čeka kad se probudite. Nama se upravo to dogodilo. Jutarnji izlazak iz doma bio je jedan od najboljih prizora koje smo ikada vidjeli."
"Kakav pogled na Prenj! Njegova masivna, glomazna i dominantna pojava bila je apsolutno zapanjujuća", prisjećaju se.
Ruksaci su im bili spremni još od sinoć, pa su ujutro samo krenuli. Prvi cilj bio im je vrh Otiš, kako kažu, vjerojatno najfotogeničniji "njihov" vrh do sada. Visok i ponosan, vidljiv kilometrima daleko, Otiš se nalazi na 2097 metara nadmorske visine, a Zelena glava na 2103 metra. Vrijeme je uglavnom bilo poput ljetnog. Sunce je bilo jako pa su svi izgorjeli čak i s kremom za sunčanje, ali istovremeno ih je rashlađivao snijeg.
Staza je bila lagana i ravna sve do uspona na sam vrh Otiš. Odlučili su krenuti prečicom, kako bi uspon bio kraći, ali je zato bio puno strmiji i bez ikakvih markacija, pa su morali biti još oprezniji. Kada su stigli na Otiš, otvorili su im se nevjerojatni vidici s cijelim Prenjem i okolnim planinama kao na dlanu.
Na silasku su sreli grupu rekreativaca koji su ih nepromišljeno pratili prečicom i ostali zarobljeni na vrlo nezgodnom mjestu, strmoj i skliskoj nizbrdici zatrpanoj snijegom, odakle je bilo nemoguće vratiti se nazad, pa im je jedini izlaz bio prema gore. Nitko od njih nije imao ni osnovnu planinarsku opremu. Gojzerice, dereze, cepin… baš ništa. "Potpuni idioti!" ljute se Tess i Lovre. "Na njihovu sreću u našoj grupi bila su dva člana Bosanske gorske službe spašavanja koji su im priskočili u pomoć. Najgore je što nisu ni bili svjesni da su mogli počivati u miru, samo su nastavili kao da se ništa nije dogodilo."
Nastavili su prema najvišoj točki Prenja, Zelenoj glavi. Stavili su dereze, pripremili cepine i krenuli na uspon. Snijeg je bio mekan pa su morali paziti gdje i kako gaze. Ovaj dio uspona bio je nevjerojatan i zanimljiv, ali je i spuštanje bilo jednako zabavno. Proveli su nekoliko sati na vrhu "bosanskih Himalaja", kako se često nazivaj Prenj, a onda je došlo vrijeme za povratak.
"Dva su člana naše grupe otišla, tako da se u planinarsku kuću vratilo samo nas troje. Bilo je to jedno od onih opuštenih planinarenja, bez pritiska i trčanja, samo prihvaćanje trenutka i mjesta. Imali smo vremena stati i uživati u ljepoti ove planine svaki put kada smo to htjeli."
Nekoliko stotina metara nizbrdo, snježni su ambijent pobijedile jarke proljetne boje. Dva različita svijeta, svaki lijep na svoj način.
Kada su se vratili u planinarsku kuću, oprali su se hladnom vodom pa skuhali kavu - uz najbolji pogled. "Neprocjenjivo, a opet - besplatno. Najbolje stvari u životu su besplatne", slažu se oboje. Dobro su se odmorili pa krenuli dalje u istraživanje okolice. Dolina Tisovice udaljena je samo 15 minuta hoda, pa je ona bila njihova sljedeća kontrolna točka. Kada su se nauživali neopisivoga mira Dolina Tisovice, vratili su se u kuću i počastili zasluženim tanjurom gulaša za laku noć.
Treći dan
Uvijek je teško vratiti se u stvarnost nakon planinarenja. Nismo željeli napustiti ovo mjesto, pa smo morali upiti još njegove planinske svježine.
Dolinu Tisovice vrijedi vidjeti bezbroj puta. Kako je okružena visokim planinama, osjećate se kao da ste u zagrljaju. Bilo je ovo jedno od najboljih planinarenja do sada. Vidjeti i doživjeti ovu prirodu bilo je neprocjenjivo. Vjerujemo da ćemo se skoro vratiti u Prenj!
