U zimskim mjesecima ljudi na Aljasci sanjaju o svježim namirnicama – hrskavoj zelenoj salati i kupusu, slasnim narančama i drugom citrusnom voću. Zbog geografske izoliranosti, ali i loših meteoroloških uvjeta – snijeg je normalna pojava na Aljasci čak i u lipnju – dostava svježe hrane je otežana.
Čak i u velikom gradu poput Anchoragea, u kojem živi oko 300 tisuća stanovnika, nije lako doći do svježe hrane poput voća i povrća. Prema statistici Vijeća za prehrambenu politiku Aljaske, ljudi se u najsjevernijoj državi SAD-a hrane s 95 posto hrane koja je proizvedena negdje drugdje.
Većina hrane doprema se autocestom iz Seattlea, a potom stavlja na brodove i distribuira po Aljasci. Svježe namirnice ubrane su nedozrele i po tjedan dana stoje u kontejnerima prije nego što dođu do polica lokalnih trgovina i krajnjeg korisnika.
Čak i ako na raspolaganju imate neograničena financijska sredstva – jer cijene hrane su visoke – ne možete uvijek nabaviti ono što vam se jede niti su proizvodi onakvi kakve biste željeli.
Primjerice, avokado koji je tvrd kao kamen na dodir iznutra je crn i izgleda kao da je počeo truliti. Rajčice su vodenaste i bez okusa, a špinat i kelj izgledaju uvenuto.
Hrana se na Aljasci ne kupuje onako kako to čini dobar dio zapadnog svijeta. Dokazuje to i četveročlana obitelj Lewis koja živi na otočiću Keke na Aljasci.
Oni dvaput godišnje otputuju u glavni grad Aljaske, Juneau, kako bi obavili masovnu kupovinu dostatnu za njihovu obitelj. Ne samo da moraju unaprijed isplanirati sve potrebne namirnice – uglavnom suhu i konzerviranu hranu kojima će se prehraniti, nego i higijenske potrepštine, pa čak i poklone za rođendane i blagdane.
Riječ je o ogromnoj količini stvari koje prenose na sve moguće načine – automobilima, trajektima, pa čak i manjim avionom.
Kako izgleda kupovina šestomjesečne zalihe hrane četveročlane obitelji u Aljasci, pogledajte u videu obitelji Lewis na YouTube kanalu.
