Da su fašisti bili grozni – znamo. Ali da su pokušali ukinuti tjesteninu, nismo mogli ni pomisliti. Sve je počelo s talijanskim književnikom Tommasom Marinettijem, začetnikom futurizma. Futurizam je bio kulturni pokret s početka 20. stoljeća koji se razvio u Italiji, ali nije imao ništa od tradicionalne talijanske duše koju toliko volimo.

Simpatizeri futurizma gnušali su se nostalgije, emocija, prošlosti i tradicije, a veličali su tehnološka dostignuća modernog doba (i onog koje će tek uslijediti). Divljenje nad razvojem tehnologije i čovjekovom pobjedom nad prirodom rezultiralo je u opsesiji automobilima i avionima, pa čak i veličanju oružja i rata.

U tom stilu, Tommaso Marinetti je 1930. godine, obraćajući se prisutnima na jednom banketu, izjavio kako je tjestenina hrana koja ljude navodi na pogrešnu misao da je u pitanju hrana. Zapravo uopće nije hranjiva, smatrao je, i čini ljude teškima, sporima, pesimističnima. Tako je, svjesno ili nesvjesno, započeo rat protiv tjestenine.

Borba protiv tjestenine je čak i Hitleru bila glupa

Dok je dio Talijana vjerojatno pao u nesvijest od ove blasfemije, drugi dio se složio s Marinettijem. Nažalost, baš taj drugi dio bio je politički utjecajan, dovoljno da može početi s konkretnim potezima usmjerenima protiv najdraže hrane. Bili su to fašisti predvođeni Benitom Mussolinijem.

Mussolini i Marinetti čak su u jednom trenutku blisko surađivali kako bi ostvarili političke ciljeve na kraju Prvog svjetskog rata, a premda su se kasnije pomalo distancirali, ujedinila ih je ova neobična ideja – objaviti rat tjestenini. Bilo je tu i praktičnih razloga. Mussolinijeva vlast pokušavala je odmaknuti Italiju od uvozne pšenice, pa su umjesto tjestenine promovirali rižu. Krajem 1920-ih osnovan je čak i Nacionalni odbor za rižu, a počeo se slaviti i Nacionalni dan riže.

Možda zvuči neobično, no riža je zapravo prilično lako uzgojiva, naročito na sjeveru Italije – u regijama kao što su Lombardija, Pijemont i Veneto, a brašno bi se moglo uvoziti iz Turske. Proizvodnja riže time bi bila lakša i jeftinija jer bi se oslanjala na besplatan rad žena, tj. domaćica. Uostalom, to bi više nahranilo zemlju koja je iz Prvog svjetskog rata izašla gladna – Talijani su, naime, konzumirali najmanji prosječni broj kalorija u zapadnoj Europi.

Futuristi su ove akcije poduprli svojim teorijama i ideologijom. Nakon slavnog Futurističkog manifesta sada su objavili Manifest futurističkog kuhanja u kojem su ljubitelje tjestenine opisali kao (pripremite se): one koji su okovani njenom kuglom i lancima, poput osuđenika na doživotnu kaznu, te kao one koji nose njene ruševine u svojim želucima poput arheologa. Naprosto nije bilo dovoljno samo reći – ugljikohidrati su loši za vaše zdravlje…

Futuristi kao futuristi, vjerovali su kako je budućnost hrane u suplementima, pilulama, prašcima i umjetnim zamjenama koje će stvoriti vrsni znanstvenici i kemičari. Jednom kada se prestanu ubijati u tjestenini, Talijani će opet dosegnuti nebesa i nacija će ponovno biti velika. Ideja je odjeknula svijetom koji se zgrozio nad time što se događa u Italiji. Američki novinar Ernest L. Meyer poručio je Marinettiju kako „u njegovoj duši nema poezije, a njegovom nepcu nedostaje duhovitosti“.

Reagirao je i gradonačelnik Napulja koji je, potresen, izjavio kako čak ni anđeli u raju ne jedu ništa osim špageta u umaku od rajčice. Marinetti je na to mrtvo hladno odgovorio kako je to samo potvrda neprivlačne monotonije raja i života anđela, pokazavši time kako mu doista ništa nije sveto.

Srećom, prije nego je Italija u ovom propagandnom ratu skoro izgubila nacionalno jelo, dogodio se sukob između fašista i futurista, pri čemu je džihad protiv tjestenine pao u drugi plan. Tome je pomogao i Hitler koji je osudio futuriste i modernu umjetnost za degeneričnost i – Židovstvo. Bizarno, no dovoljno da spasi tjesteninu nakon što je Mussolini izvagao savezništvo s futuristima i nacistima te zaključio kako mu je Hitler ipak bolji prijatelj. Rat protiv tjestenine je obustavljen, a nastavio se na drugim frontovima...