Za njegovim šankovima je pio Ernest Hemingway, tu su se u umjetničkim krugovima probijali Andre Breton i Salvador Dali, političko utočište pronašli su Lenjin i Trocki, a da ga vidite danas – vjerojatno to ne biste pomislili na prvu.
Montparnasse, parišku četvrt koja je u prošlom stoljeću slovila za mjesto na kojem trebate biti ako želite da vaše ime odjekne u svijetu umjetnosti, danas su polagano počele nagrizati staklene zgrade i asfalt. No, gledajući u raskošne historicističke fasade, lako je zamisliti kako je život ovdje izgledao prije točno stotinu godina kada je na vrhuncu svoje slave Montparnasse živio „lude dvadesete“.
Boemski život kao iz filmova
Očito tu ima nečeg kada su još u 17. stoljeću pariški studenti dolazili na brdo koje je nekad tu stajalo (a kasnije je sravnjeno zbog gradnje) i recitirali poeziju. Upravo su mu oni dali nadimak „Mount Parnassus“ (Planina Parnassus) – bila je to planina na kojoj su živjele muze umjetnosti i znanosti u grčkoj mitologiji.
Za vrijeme Francuske revolucije ovdje je oživio plesni podij a kabareti su otvorili svoja vrata. Revolucija i ples, Francuzi su uvijek imali stila. Ipak, kao što smo rekli, pravu slavu Montparnasse doseći će 1920-ih godina čiji nadimak već dovoljno govori: Les Annees Folles, iliti: lude godine. Život je nalikovao na filmove, onako kako su ga opisivali stari pjesnici i intelektualci u svojim pismima i pričama.
Kafane su bile krcate, moda je bila korak ispred svoga vremena, a kada bismo mogli otputovati natrag u vrijeme i prošetati njegovim ulicama, bilo bi to poput šetnje hodnikom (živućih) slavnih. Emile Zola, James Joyce, Pablo Picasso, Salvador Dali, Ernest Hemingway, pa čak i „naš“ slikar Sava Šumanović – Vojvođanin i učenik Zagrebačke škole – samo su neki od velikana koje danas upoznajemo između korica povijesnih udžbenika. Tada su uglavnom živjeli boemski, sklapajući kraj s krajem, tražeći inspiraciju u alkoholu i društvu lijepih žena, živcirajući konobare u sitne sate dok broje sitniš nedovoljan da pokrije rijeke naručenih pića.
Lude dvadesete prelile su se i u tridesete, a onda će povijest podvući crtu. Uslijedio je Drugi svjetski rat koji je opustošio ulice Montparnassea. Atmosfera kakva je ovdje vladala više nikad neće biti ista, no to ne znači da je kvart izgubio svoju dušu.
Putujete li u Pariz, svratite i u Montparnasse na lijevoj obali rijeke Seine. Na istoimenom groblju sahranjeni su pjesnik Charles Baudelaire, filozofi Jean-Paul Sartre i Simone de Beauvoir, francuski predsjednik Jacques Chirac, pisci Guy de Maupassant i Samuel Beckett, te žrtve iz doba Pariške komune. Tu su i poznate pariške Katakombe, podzemno groblje u kojem su sahranjivani stari kršćani kojima je vjera bila zabranjena i koji su se ovdje skrivali.
Ono što je Kalifornija bila u doba zlatne groznice u 19. stoljeću ili ono što je Hollywood bio za glumce koji se žele probiti, to je Montparnasse bio za umjetničku i intelektualnu kremu društva. U svega nekoliko godina namamio je desetke tisuća umjetnika na dalek put, da dožive ono što je možda najbolje sročio slikar Marc Chagall: „Želim svojim očima vidjeti ono o čemu sam slušao izdaleka: revoluciju oka, rotacije boja koje se tako spontano stapaju jedna s drugom u bujici zamišljenih linija. To nisam mogao doživjeti u svom gradu. Sunce Umjetnosti sjalo je samo nad Parizom.“
