1. Razbijanje mita o bureku i ''bureku sa sirom'' 

Burek je sastavni dio prehrambene kulture Balkana. Iako se tradicionalno jede kao gablec, uz obvezni jogurt, mlađa populacija nerijetko ga konzumira kao dobrodošlo sredstvo za utaživanje gladi pri povratku iz izlaska.

Vjerojatno ste i sami čuli priču, prežvakaniju od bureka samog, o tome kako burek može biti samo od mesa, a sve ostalo su pite. Zagovaratelji ove teze na jednoj su razini u pravu. U Bosni i Hercegovini burek je doista naziv za jelo od vučenog tijesta punjenog mesom, obično sjeckanim ili mljevenim, najčešće spiralnog oblika. Problem je, međutim, što takva podjela vrijedi samo u BiH...

Burek potječe iz Turske; štoviše, stariji je od Turske i vjeruje se da su to jelo spravljali još Turci u svojoj pradomovini u srednjoj Aziji. Etimološki je povezan s turkijskim korijenom bur-, koji znači 'savijati'. Upravo stoga u Turskoj i danas vlada najveća raznolikost u pogledu nadjeva i oblika: od malih smotuljaka nazvanih sigara böreği ('cigarasti burek'), polumjesečastog çiğ börek ('sirovi burek') prženog u ulju pa sve do uobičajenog su böreği ('vodeni burek'), koji je najsličniji našemu – u obliku velikog kruga koji se reže na četvrtine.

Na zapadu je burek dospio do zemalja Magreba (gdje je poznat kao brik), a i do sjeverne Italije, kamo su ga i opet prenijeli Sefardi (tamo se naziva burriche i isključivo je punjen slatkim nadjevom, poput marmelade od mandarina).

Na istoku je burek, zahvaljujući Tatarima, pokorio velik dio bivšeg SSSR-a, prodrijevši tako posredno i u neke sjevernoeuropske kuhinje (litavsku, poljsku). Na čitavom tom ogromnom području burek se puni sijasetom različitih nadjeva – od uobičajenog mesa, sira, špinata, sve do neobičnijih, poput kiselice, slanutka, tunjevine – a postoji i prazni burek.
 

2. Dobro čuvana tajna koju nijedna žena ne smije znati 

Ohrid je mnogima je jedan od najljepših gradova u Sjevernoj Makedoniji. Sam grad, ali i njegovo jezero nalaze se na popisu zaštićene svjetske baštine.

Odlikuje ga specifična arhitektura, a manastirima odaju posebno i sveto priznanje poštivanjem vjere i tradicije. Jedan od najpoznatijih manastira nalazi se na osami, okružuje ga spokoj, a pogled s brda puca prema moru, gdje su izlazak i zalazak sunca najljepši doživljaji.

U Ohridu zaljubljenici u povijest gotovo na svakom koraku mogu otkriti novu lokaciju u koju će se zaljubiti. 

U šetnji kamenim uličicama naići ćete i na brojne prodavaonice bisera, po kojima je Ohrid čuven. No, samo su dvije obitelji koje ih izrađuju na originalan način.

Receptura za emulziju kojoj duguju kvalitetu i sjaj dobro je čuvana obiteljska tajna koja se prenosi samo na muške potomke, a dobiva se od "ribljeg srebra", odnosno ljuski ribe plašice koja živi u jezeru.

Certifikat za izradu imaju samo dvije obitelji, a prilikom kupovine dat će vam i papirnati dokaz da u rucite držite jedinstveni original. 

Priča jedne obitelji započela je još početkom 20. stoljeća, kad je jedan od članova obitelji upoznao ruskog doseljenika s kojim je jednom prilikom, šetajući obalama jezera, vidio ribare kako nose košare endemske plašice. Kao znak velikog prijateljstva Rus mu je otkrio tajnu tehniku izrade bisera od "ribljeg srebra", odnosno ljuski.

Od tada očevi te obitelji prenose mudrost svojim sinovima, a jedinstveni nakit omiljeni je ženski ukras, koji iz Ohrida dospijeva u sve kutke svijeta.

3. Tajanstvena namirnica koja za nijansu razlikuje okuse ajvara u balkanskim zemljama 

Ajvar, balkanski kavijar, svojevrsni namaz od crvenih i ljutih paprika, na Balkanu ima kultni status. Bez obzira na to maže li se njime kruh, poslužuje li se uz sir ili mesna jela, ajvar je sastavni dio svake zimnice.

Okusi se razlikuju diljem bivše Jugoslavije. U Makedoniji se u ajvar dodaju patlidžani, u Bosni i Hercegovini i češnjak, a u Srbiji sol, šećer i ocat.

Tu i počinju rasprave čiji je ajvar jedinstveniji i bolji...

Jako je puno ljudi u Lijepoj Našoj koji su imali čast i sreću biti dijelom proizvodnog lanca pravljenja ajvara - gulili ste povrće, prali, rezali, no definitivno je najvjerojatnije da ste ga samo – miješali. I to nekoliko sati. No, kad nakon mjesec dana otvorite teglu, a iz nje vas oplahne divan miris paprika, znate da se isplatila svaka sekunda znojenja tog nedjeljnog popodneva. Znamo sve o domaćem, bakinom ajvaru, ali koja je njegova internacionalna povijest?

Mješavina puna okusa, spravljena od začina, octa, šećera, voća i povrća u svijetu se naziva chutney. Danas ga možete kupiti gotovog u trgovini ili pripremiti sami kod kuće. Chutney je sve više prisutan na policama zajedno sa staklenkama variva i umaka za tjesteninu i rižu.

Chutney se "pridružio" europskoj kulinarskoj kulturi u sedamnaestom stoljeću, kada su ga iz Azije donijeli britanski vojnici. U europskim se varijacijama ovo jelo zvalo mangoed jer je jedan od sastojaka bio mango. Podrijetlom iz Indije, ime Chatni znači 'slomljen, zgnječen'.

Izvorno su sastojci bili gnječeni u posudi i nije bilo ni šećera ni octa kako bi se mogao na duže vrijeme pohraniti u tegli. Sada se chutney izrađuje u blenderu te uz dodatak šećera i octa traje puno dulje.

Na spomen ćevapa s domaćim ajvarom ili kajmakom već nam rastu zazubice, pa ne možemo dalje ni razmišljati o okusu bureka uz jogurt koji kao da se topi u ustima. Da, to su samo neki od specijaliteta zbog kojih nam zemlje Bakana zvuče tako dobro i primamljivo. Dok ne prošećemo Baščaršijom u Sarajevu ili Knez Mihajlovom u Beogradu u potrazi za tradicionalnim okusima, svoje nepce poznatim okusima možemo počastiti u Lidlovu tjednu okusa Balkana od 29. klovoza do 4. rujna. U isto vrijeme uz Lidl ćemo otputovati i u tropske krajeve u tjednu okusa Kariba.  

Sadržaj je napravljen u produkciji Nova Studija, native tima Nove TV, u suradnji s partnerom Lidl po najvišim profesionalnim standardima.