Slaven Škrobot svjetski je putnik, avanturist i putopisac. Posjetio je pet kontinenata, zaustavio se na nebrojenim mjestima izvan uobičajenih turističkih ruta, putovao šest mjeseci biciklom… Iako ga je skok na glavu prije 14 godina osudio na kolica, Slaven ne odustaje od svojih snova. Dapače, oni postaju sve izazovniji i ekstremniji.

Ne pomiče samo svoje nego i granice u društvenom smislu, progovara o stvarima o kojima se premalo govori i rado pomaže svojim znanjem, iskustvom i savjetima.

U putovanjima je pronašao slobodu, vrijednu svih izazova, komplikacija, planiranja i istraživanja, a uz njih najvažnija mu je glazba. Smatra da svatko treba živjeti svoju strast, koja god ona bila.

Uskoro gostuje kao predavač na Festivalu usporenog putovanja na kojemu će govoriti o projektu "Slavenovih 1000 kilometara u kolicima za osmijehe na licima" i o prijeđenih 3500 kilometara od Savudrije do Istanbula - na posebno prilagođenom biciklu.

Razgovarali smo o putovanjima, planovima, izazovima i snovima.

Što ti sve znači putovati?

Osjećaj koji su moreplovci imali kada bi se otisnuli u nepoznato izgubljen je tijekom generacija čovječanstva. Doživjeli su to prvi putnici, prvi osvajači planina, istraživači, a oni koji će ga sljedeći moći iskusiti bit će međuzvjezdani putnici. Može se reći da putujući u kolicima na neki način putujem u nepoznato i nikada ne znam što očekivati, s kakvim ću se problemima i izazovima susresti i kako ću ih riješiti. Taj je osjećaj teško opisiv i glad za tim osjećajem u meni veća je svakim trenutkom provedenim u svojem domu. Dok god on živi u meni, bit ću gladan i željan putovati, istraživati, otkrivati i pisati.

Slaven Škrobot - 15 Slaven Škrobot - 15 (Foto: Slaven Škrobot)

Koje ti je putovanje bilo najdraže dosad?

Biram destinacije koje me zaista zanimaju, gdje mogu puno toga iskusiti i nemam namjeru proputovati sve zemlje svijeta. Zato mi je je svako putovanje dosad bilo posebno na svoj način, svako je putovanje nešto obilježilo i na svaku odabranu destinaciju bih se vratio. To ću, nadam se, jednog dana i učiniti!

Primjerice, putovanje biciklom od šest mjeseci bilo je posebno upravo zbog tog sporijeg načina putovanja, gdje ti bicikl daje direktnu povezanost sa svijetom oko tebe. U Jordanu sam ostvario prvi podvig, na Šri Lanku sam se odvažio otputovati s nepoznatim ljudima, a tri mjeseca Jugoistočne Azije bila su nešto o čemu sam uvijek maštao. Ono što bih izdvojio, ako već moram, onda je to Australija, koja je svojom posebnošću i unikatnošću odavala dojam kao da se nalazim na nekom drugom planetu.

Često spominješ putovanje s kojim je sve počelo "za pravo"…

Putovanje u Maroko bilo je vjerojatno najveći iskorak iz moje zone komfora od trenutka moje nesreće i moje prvo putovanje izvan Europe. Otići u Maroko kao "zdrav" putnik je jedno, a otići kao osoba sa stopostotnim invaliditetom, koja tek treba ponovo naučiti koristiti svoje tijelo, kao i njegove granice, nešto je posve drugo. U Maroko nisam htio otići i biti limitiran svojim invaliditetom, kolicima i neprilagođenošću te zemlje. Htio sam jahati devu, penjati se po pješčanim dinama Sahare, doživjeti pustinjski zalazak sunca i još mnogo toga. Imao sam toliko pitanja prije puta, a odgovora nije bilo nigdje! Primjerice, nisam znao kako se spakirati, kako s kolicima po pustinji, kako obaviti nuždu na takvim mjestima, što sve može poći po zlu. Loše iskustvo možda bi me zauvijek zatvorilo u četiri zida i, znajući to, riskirao sam i kupio kartu.

Od Maroka sam očekivao mnogo, a zauzvrat sam dobio mnogo više! To me je putovanje oslobodilo iz zatvora mojeg uma i shvatio sam da mogu više ako to uistinu želim i da se u ovakvom stanju uistinu može putovati. Zaljubio sam se u meni nepoznato i neotkriveno, u drukčije i egzotično. Shvatio sam da volim istraživati, da volim izazove, da volim upoznavati nove ljude i slušati njihove priče, da me zanima povijest, arhitektura, druge kulture i tradicije. Shvatio sam da uistinu uživam u putovanju i da sam u tome strastven.

Iako sam u Maroku shvatio da volim putovati, tek nakon puta, kada sam na natječaju osvojio dvije aviokarte za Australiju, shvatio sam da tu ima puno više od toga. Nikada nisam mislio da ću raditi ovakvo nešto i tek nakon jako puno poruka podrške od nepoznatih ljudi odlučio sam pisati o svojim putovanjima.

Što ti je najteže organizirati kad putuješ? Možeš li si dopustiti da išta ostane neisplanirano?

Putovati u ovakvom stanju iziskuje veliku upornost, snažnu volju, jako dobro planiranje i užasno puno istraživanja. Da bi se ostvarilo jedno takvo moje putovanje i da bih naišao na što manje problema, potrebno je sve gore navedeno, no to ponekad zna ubiti čari putovanja. Na posljednjem putovanju pokušao sam unaprijed organizirati što manje toga, biti spontan i planirati u hodu. Naravno, bio sam na dužem putovanju pa je takvo nešto bilo moguće, ali nije mi se svidjelo što sam puno vremena na putu morao potrošiti upravo na planiranje i istraživanje. Toga nema kad svoju domaću zadaću napravim doma. Jednim načinom nešto dobijem, a nešto izgubim, a tako je i s drugim. Još uvijek pokušavam pronaći neki balans između njih. Iako volim sve jako dobro isplanirati, težim tome da na putovanju imam što više spontanih i neplaniranih trenutaka.

Ako bih se na nešto žalio, onda je to količina prtljage koju moram nositi sa sobom, aerodromi i ono najgore, organizacija oko prilagođenih smještaja i obavljanje WC-a. To je nešto što mi ponekad zadaje glavobolje! Sve ostalo više-manje radim s užitkom!

Nisi samo inspiracija i motivacija mnogima, već i puno govoriš o problemima s kojima se osobe s invaliditetom susreću kad putuju…

Uvijek sam volio pomagati drugima i jako je lijep osjećaj kada nekome pomogneš s onime što radiš. Komplimenti u komentarima su nešto na što se čovjek navikne, ali kada se javi netko kome sam pomogao, to ostaje urezano. Takve povratne informacije pomažu i meni kako bih gurao naprijed. Rješenja ima i uvijek će ga biti! Ali nema interesa, inicijative i savjesti. Mi, osobe s invaliditetom, u Hrvatskoj smo građani drugog reda, a naši su problemi nebitni. Jednim smo si dijelom i sami krivi jer nismo dovoljno glasni, a niti složni!

Smatraš li sebe avanturistom ili ljude kojima nije zdravlje prepreka – umrtvljenima?

Ne bih rekao da ljude kojima zdravlje nije prepreka smatram umrtvljenima. Zapravo, smatram da oni ne iskorištavaju potencijal. Osoba ne mora nužno putovati da bi živjela život punim plućima, postoje i neke druge stvari koje čovjeka čine sretnim i ispunjenim. Za mene su to putovanja i glazba, a za nekog nešto sasvim drugo. Što je bolje i bitnije, samo je naše subjektivno mišljenje. Ja sam oduvijek volio biti u pokretu, a većina mojeg društva iz kvarta nikada ni fizički, a ni psihički nije napustila kvart. To je ono o čemu govorim i to je za mene žalosno.

Znače li ti što nagrade?

Nagrade su samo plod onoga što radim i dokaz da to radim dobro. Kao takve, nikada mi nisu bile namjera, cilj, prioritet niti razlog zbog kojeg putujem. Mislim da kada si fokusiran na ono što radiš i još to voliš, stvari dolaze same od sebe.

Odredište o kojem sanjaš? Ili avantura?

Moram priznati da sam veliki broj zacrtanih snova ostvario pa je sve teže odgovarati na ovakva pitanja. Ipak, još uvijek sanjam o Namibiji, a velike su želje Saudijska Arabija i Iran. Te su tri destinacije u samome vrhu, a sve ostalo dolazi nakon njih. Ako govorimo o avanturi, onda bih jednog dana volio biciklirati od Zagreba do Senegala! No može se reći da je i to san.

Osjećaj koji te tjera dalje?

Definitivno osjećaj slobode i onaj o kojem sam pisao u prvom odgovoru! Rekao bih da je to motor, a gorivo su ljudi koji me prate i osjećaj da sam nekome istinski pomogao. Iako bih putovao bez obzira na sve, navedene su stvari šlag na torti koji me samo dodatno tjera naprijed.

Kakvi su ti planovi za ljeto… i dalje?

Iako je moje tijelo nepokretno, moja glava ne miruje baš nikada! Puno je ideja, želja i planova! Nažalost, sve što radim ovisi o drugim ljudima, pa tako i moja putovanja. Ponekad sa mnom putuju prijatelji, ponekad sestra, a ponekad sam prisiljen pronaći suputnika i financirati i njegovo i svoje putovanje. Na taj si način, nažalost, ne mogu si priuštiti putovati intenzivno koliko bih htio. Trenutno je prioritet ljeto u Hrvatskoj, festivali, objave ostatka putovanja i knjiga! Što se tiče nekog dalekog putovanja, vidjet ćemo krajem ljeta.

Otkrij nam malo o čemu ćeš govoriti na Festivalu usporenog putovanja…

Na svojem predavanju pričat ću o svojem prvom projektu "Slavenovih 1000 kilometara u kolicima za osmijehe na licima". Tada sam, 2022. godine s posebno prilagođenim biciklom krenuo iz Savudrije biciklirao 3500 km sve do Istanbula. Nakon Istanbula nastavili smo putovati s kamperom sve do Sirije i u tom periodu prikupio sam 25 tisuća eura za četiri posebno prilagođena bicikla za Lanu, Nevenu, Branka i Ivana! Bilo je to najduže, najteže i najizazovnije putovanje u mojem životu, prepuno uspona i padova, od upale uha, bliskih susreta s vozilima, rana, skorog moždanog udara, napada pasa, dobivanja COVID-a, spavanja na autocesti okovani snijegom i bliske smrti zbog skorog zabijanja u stijenu.

 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju