Galerija
Umjesto toga, otkrit će vam tajne mirnih jutara i nestvarno plavog mora, kao i golemih, divljih planina. Upoznat će vas s marljivim domaćinima s malih obiteljskih gospodarstava i ribarima te pokazati čaroliju prirode koju poznaju samo mještani. Kako i sama kaže, Martina je podrijetlom iz Hrvatske. Dom joj je Edinburgh, a srce u Starigradu Paklenici, mjestu u koje se neprestano iznova vraća kako bi podijelila svoju strast sa svima onima koji žele stvoriti nove uspomene.
"Iako sam kad je riječ o Hrvatskoj subjektivna, nakon života u Ujedinjenom Kraljevstvu shvatila sam koliko mi imamo neiskorištenog potencijala. Samo jedno da navedem – hrana. Toliko je ukusnija u Hrvatskoj da se svaki put u Edinburgh vratim s tri kile više. Isto tako, Britanci koji su posjetili Hrvatsku ne prestaju pričati o hrani. Spomenut ću još naše planine, dvorce, spilje, našu mitologiju – pa koliko ljudi zna za hrvatsku Saharu?
Uvjerena sam da se u svakom kraju Hrvatske može složiti fantastična priča i kao takva postati dio nezaboravne turističke ponude. Posebno ako je mi domaći pričamo jer baš sada u svijetu dolazi do porasta i potražnje takvih autentičnih lokalnih tura kako bi se stvorio balans s masovnim turizmom. Ove su ture moj dugogodišnji san koji se, eto, sad napokon počeo ostvarivati. Svaki put kad smo u Hrvatskoj vrtim u glavi što bi i kako bilo zanimljivo ponuditi i gdje ima potencijala. Uvijek me oduševi kad vidim ljude koji slično razmišljaju, na primjer kad su se u Zagrebu pojavile Gornjogradske Coprnjice, a nedavno i lokalne ture po Lici.
Prije nekog vremena prijateljica mi je ispričala kako njezin tata ujutro s ribarima na Murteru lovi ribu. Meni je to vrhunski, odmah bih potpisala za sebe i djecu da smo na odmoru i da naiđemo na takvo iskustvo. U to vrijeme završila sam za turističkog vodiča ovdje u Edinburghu i odatle se rodila ideja. Što turisti koji dođu na našu obalu često propuste, a jedinstveno je i vrijedno vidjeti?"
Anis, Martinin prijatelj iz školskih dana, koji većinu godine živi u Starigradu Paklenici, imao je slične ideje, pa su ih spojili i složili prvu turu Croatia The Way Locals Live It.
"Ciljamo na predsezonu i posezonu, svaki je dan drugačiji, a fokus nam je na autohtonim iskustvima i da ljudi uistinu dožive hrvatsku raznolikost. Nije to tipična tura u kojoj se ekipa vodi uokolo i priča o povijesti, pa sjedne, jede i idemo dalje. Pamtiš ono što si iskusio, a ne ono što ti je netko ispričao da se dogodilo.
Na primjer, spomenula sam ribolov s lokalnim ribarima, ali priča tu ne staje. Gostu se nudi prilika da nauči očistiti ribu i pripremiti je onako kako se priprema u lokalnim obiteljima. Tko želi, naravno, nije svakom hit dana čistiti ribu. No tijekom ture svi će iskusiti ribu na žaru koja je do prije dva sata plivala u moru.
Surađujemo i s OPG-ovima Lolina Vatrenica i OPG Gašpar. Ne moram pričati kakva je hrana s OPG-a, mi to svi znamo. Spomenut ću samo da će naši gosti, među ostalim, imati priliku kušati kolač rađen po dvjesto godina starom receptu. Ono najbitnije – želimo im omogućiti da upoznaju domaćine koji su tu hranu pripremili, da svojim vlastitim rukama oblikuju tradicionalni kruh i peku ga ispod peke. Tko je za akciju, može na vožnju traktorom, a ako je sezona, i okušati se u šišanju ovaca.
Nismo izostavili ni naše prirodne ljepote: Paklenicu i Krku. Nudimo avanturističku crtu od safarija s džipovima do vožnje brzim brodom do Paga, jer zašto ne bi iskusili kako se skuplja sol na tradicionalni način? Grupe su nam male, maksimum osam ljudi, jer vjerujemo da takva bliskija atmosfera doprinosi cijelom iskustvu. Anis i ja smo u potpunosti posvećeni našim gostima otkad slete u Zadar pa sve dok ih ne otpratimo na aerodrom na zadnji dan ture", kaže Martina, s kojom smo detaljnije porazgovarali o tome što sve donosi posao turističkog vodiča.
Što za vas zapravo znači autentično putovanje?
Ono koje je dijametralno suprotno od onoga što najčešće vidim kao preporuke. Pretjerujem, nije uvijek tako, ali kad putujemo, posebno s djecom, primijetili smo u posljednje vrijeme da je sve što se izdvaja kao obvezno za obilazak uglavnom toliko prezasićeno turistima da u konačnici odemo otamo, a da nismo ništa ni vidjeli. Posljednji nam je primjer bila Barcelona, more ljudi svugdje, čeka se u redovima, svaki roditelj zna što znači s djecom stajati u redovima. Ukratko, ludilo i prije nego što si stigao kamo si krenuo. Na kraju nam je svima najdraža uspomena bio Corgi cafe u kojem slobodno šeću i maze se korgiji, a koji nitko nigdje nije spomenuo ni preporučio – našli smo ga sasvim slučajno. To, i sat flamenca s lokalnom plesačicom. Uvijek na kraju najbolje ispadne kada se pustiš lutati ulicama ili prirodom i upoznaš domaće ljude.
Ja već godinama vodim autentične ture potpuno nesvjesno. Kad mi prijatelji dolaze u posjet, sami ili s djecom, pitam što ih zanima i na osnovu toga skrojim dane i izlete. Sa mnom kao domaćinom uistinu iskuse ono najbolje, prilagođeno baš za njih. U biti, sada kad pričam o tome, voljela bih kad negdje putujem da i mene tako netko vodi, da se mogu opustiti, a uistinu doživjeti grad, zemlju koju posjećujem. I to je dio priče kako su nastali Beyond Travel Guides.
Što vas najviše veseli u poslu turističkog vodiča?
Kad ljude ponese ono što su vidjeli ili doživjeli. Kad im vidiš na licima ili baš prokomentiraju s oduševljenjem. Pozitivna interakcija i činjenica da je svaka tura drugačija. Ovisno o ljudima, vremenu, sezoni, prolaziš istu turu, istu rutu, no iskustvo nikada nije isto.
Sjećate li se prvog putovanja ili prve ture na kojoj ste pomislili "ovo je posao kojim se želim baviti cijeli život"?
Bit ću iskrena. Dosta dugo bila sam uvjerena da ću zauvijek biti novinar. Onda, kada smo preselili u Veliku Britaniju, da ću zauvijek biti učiteljica joge. No ono čega se sjećam jest da smo u srednjoj školi imali testiranje za potencijalna zanimanja. Ja sam imala najkraći razgovor nakon testiranja. Profesor mi je rekao da sam stvorena za posao turističkog vodiča i to je bio kraj razgovora.
Nikad me to nije čudilo. Najveći strah od djetinjstva, kao Newt Scamander iz romana "Fantastične zvijeri i gdje ih naći", jest da radim u uredu. Ne znam što mi je veći gušt, putovati ili planirati putovanja. Nema boljeg od toga. Kažu da mi žene u pedesetoj tek počinjemo život koji je samo za nas. U tom smislu napravila sam krug i vratila se poslu koji je stvoren za mene.
Što turisti danas najviše traže i žele doživjeti?
O tome se dosta govorilo na tečaju za vodiča. Tržište je zasićeno masovnim turizmom. Gradovi, evo čak i Edinburgh svako ljeto, pucaju po šavovima, a domaći napuštaju gradove u ljetnim sezonama ili prosvjeduju protiv turista kao u Španjolskoj. Sve je manje onih koji žele pola godišnjeg provesti u redovima. Tematske ture, na primjer fotografska ili kulinarska tura, u sve su većem porastu, kao i iskustva. Primjeri uključuju kuhanje paelle s lokalnom obitelji, skupljanje i poduku o ljekovitom bilju, izradu čokolade, druženje s ljamama. Istovremeno, ima sve više tura za one koji putuju s psima pa uključuju lokacije u gradu koje su pet friendly.
Koje vas mjesto u Hrvatskoj uvijek iznova oduševi, bez obzira na to koliko ste ga puta posjetili?
Starigrad Paklenica. Možda zato što se nikako ne mogu odlučiti između mora i planina, a ovdje imam oboje, pa ne moram birati, ali meni je taj dio jednostavno magičan.
Postoji li destinacija za koju mislite da je potpuno podcijenjena?
Gotovo sve u Hrvatskoj osim mora. Iako vjerujem i vidim da se to sada mijenja i da niču ponude za razne dijelove Lijepe Naše. Iskreno se nadam da ćemo se priključiti tom trendu i proširiti našu ponudu turama u unutrašnjosti Hrvatske.
Koju situaciju s tura nikada nećete zaboraviti?
Vrhunski mi je kako stranci često odluče zaboraviti na to da su vegetarijanci ili da ne jedu gluten kad dođu na naše OPG-ove. Dođete tamo s listom tko što jede i ne jede, a kad ispod peke zamiriše, onda krenu izlike: pa dobro, samo se jednom živi i treba se probati. 🙂
Posljednji put kad smo bili na vidikovcu u Starigradu i promatrali zalazak sunca, koji je sam po sebi doživljaj, odjednom pored nas protrči krava. Možda ne zvuči kao tko zna što, ali ta atmosfera i onda krava kao da je kućanica koja navečer džogira i ode, ne znamo kuda, već je bio trenutak za pamćenje. Nakon toga smo čuli kozliće, dva znatiželjna malca došla su k nama i pratila nas kao da smo u dječjem zoološkom vrtu. Ljudi su mislili da je to dio iskustva. Ne vjerujem da ćemo to ikada moći ponoviti.
Zatim s ture u Edinburghu – to mi je svježe od prošlog tjedna. Moja tura uključuje radionicu aromaterapije na kojoj rade personalizirane blendove. Jedna je žena došla na turu, ali nam je odmah rekla da ona već godinama nema osjet mirisa, ali joj je sve to zanimljivo. Azahara, koja je aromaterapeutkinja, napravila joj je blend i evo, javila nam se nakon dva tjedna kako joj se nakon toliko godina ponovno vratio osjet mirisa. Neprocjenjivo!
Koja su vam pitanja stranih gostiju bila najneobičnija? Postoje li još neke zablude o Hrvatskoj s kojima se često susrećete?
Neopisivo me razveselilo istraživanje koje je pokazalo da smo jedna od najsigurnijih zemalja, jer upravo je to među najčešćim zabludama i pitanje koje dobivamo – koliko je Hrvatska sigurna? Čujemo i to da su gradovi prekrasno uređeni, kad u tonu glasa osjetiš da su očekivali maltene ruševine. A i zbunjuje ih nedostatak Starbucksa i sličnih. Nitko nema kulturu ispijanja kave kao mi i teško je to dočarati strancima naviklim na coffee to go. Posebno kad vide veličinu kave s mlijekom. Kao da veličina te kave i vrijeme provedeno u ispijanju ne idu nikako zajedno.
Koliko je zapravo zahtjevno biti turistički vodič? Što ljudi najčešće ne vide iza kulisa?
Dosta dobro dođe kad imaš neki blaži oblik opsesivno-kompulzivnog poremećaja kao što ja vjerojatno imam i kad, kao i Anis i ja, ne možeš dvije i pol minute biti na jednom mjestu. Milijun faktora treba uračunati, predvidjeti što bi sve moglo po krivu i imati plan B, a onda i plan C u glavi, jer lako može iskrsnuti nešto što ti nikad ne bi palo na pamet. Čovjek bi mislio da je vrijeme nepredvidljivo, ali je ljudski faktor znatno teži predvidjeti.
Kako se pripremate za svaku turu? Koliko je važno biti pripovjedač, a ne samo osoba koja prenosi informacije?
Što se priprema tiče, najvažnije je provjeriti vrijeme i adekvatno se organizirati. Ako je bura, nećemo taj dan u ribolov. Ako sam u Edinburghu, treba provjeriti je li neka ulica zatvorena, što može utjecati na tijek ture i slično. Uvijek. Shvatila sam da, kad jednom počnem nešto istraživati, stalno nailazim na nove informacije. Za razliku od učenja u školi, ovo me zanima, pa je znatno lakše učiti. Osjetiš i prema grupi koja je taj dan; neki će postavljati pitanja, nekad jednostavno dobiješ ljude koji nisu taj tip. Nekad imaš nekoga tko će te pet puta pitati jesi siguran da je točna informacija ili ponuditi svoju verziju istog događaja, a imaš i one koji uhvate tvoj humor, pa bude baš prijateljska atmosfera.
Rekla bih da je to najvažnije. Posebno sad kad sve informacije imaš na mobitelu, do te mjere da uslikaš gdje god jesi i što god želiš znati i izađe ti sve što te zanima. Biti pripovjedač i biti dobar u tome, tako da uspiješ zadržati pažnju ljudi koliko traje tura, dapače, zainteresirati ih za još i da te imaju volje i želje pratiti, danas postaje ključno.
Nepripitomljena ljepotica: Tirkizna uvala na Korčuli bez kafića, restorana i signala
