Galerija
Kroz Budvu smo požurili bez želje za zaustavljanjem. Grad je izgrađen na klasičnom modelu masovnog turizma. Oduševila nas je priroda crnogorskog kraja, gusta zelena vegetacija, brda u daljini i more koje udara u klisure.
Put nas vodi prema Albaniji. Vidi se dosta malih, ali novih džamija, cesta postaje uska, rekla bih lokalna, i svi se pitamo jesmo li zalutali. Odjednom se ispred nas pojavila granica. Na samoj granici nekoliko je parkiranih automobila s otvorenim prtljažnicima iz kojih se može kupiti voće i povrće. Granica s Crnom Gorom ima jednu crtu razdvajanja, tj. nakon što smo predali osobne, u istom trenutku izašli smo iz Crne Gore i ušli u Albaniju.
Naša prva stanica – prva birtija. Dok je gazda s terase tjerao malu crnu svinju koja nas je baš željela vidjeti, mi smo ispijali Tirana birru koju ćemo kasnije naručivati kroz cijelu Albaniju. I jako je dobro pivo. Bili smo jedini gosti, a kad smo željeli platiti, dječak je otrčao do susjeda razmijeniti novac. Ukupan ceh: tri eura. So far so good!
Albanija, zemlja orlova, sredozemna je država južne Europe. Na površini od 28.748 četvornih kilometara živi 2.821.977 stanovnika. Službeni je jezik albanski, a valuta albanski lek (10 kn = 163 leka). Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, 95 posto stanovništva čine Albanci, od toga je 70 posto muslimana, 20 posto pravoslavaca i 10 posto katolika.
Shkodër, sa svoje 102 tisuće stanovnika peti je po veličini grad u Albaniji. U neposrednoj blizini smještene su i katolička i pravoslavna crkva te nekoliko džamija s kojih se pet puta dnevno poziva na molitvu. Na ulicama smo vidjeli svega nekoliko žena s hidžabom. Ostale su uglavnom, kao i mi, bile polugole zbog vrućine. Iako grad izgleda zapušteno i prljavo, mi smo se osjećali nekako ugodno i sigurno. Simpatično! Plaćati se može kao i u cijeloj Albaniji u eurima i albanskom leku.
Plaćanje nije uobičajeno u slučaju parkinga, auto se može parkirati uz rub ulice, a na pitanje o plaćanju parkinga dobili smo odgovor ''ako bas želite, možete i platiti''. Hodajući gradom vidjeli smo puno pasa lutalica. Svi su čipirani i lijeno leže u hladovini. Nitko ih ne gnjavi niti oni koga gnjave, a nigdje nema ni njihovih kakica. Čini se kao ugodan suživot.
Put od Shkodëra do Tirane vodi kroz polunaseljene predjele prepune izgrađenih, ali napuštenih kuća i zgrada. One u kojima se živi obvezno imaju ostavljene armature za nadogradnju sljedećeg kata. Vrlo rijetko kuće imaju krovove. Na balkonima su obvezni stupići kao i kod nas na moru. One "završene" obiluju grčkim stupovima i podsjećaju na dvorce. Ništa što već nismo vidjeli i ne samo u Albaniji.
Tirana je glavni i najveći grad Albanije u kojem živi oko 422.000 stanovnika. Velik je to grad pun suprotnosti. Dio grada podsjeća na favele, male sklepane kućice bez ikakvog plana ili estetike, dok je drugi dio zapadnoeuropski, sa širokim ulicama, brendiranim trgovinama i modernim restoranima u kojima, nažalost, ne toče albansko pivo.
Od 1945. do 1990. Albanija je bila komunistička zemlja s jednim od najrepresivnijih režima. Posljedice vladavine Envera Hoxhe, pod kojim je bila gotovo u potpunoj izolaciji, osjećaju se i danas.
Ostaci komunističkog režima zapušteni su i skriveni. Slično kao i kod nas, srame se tog vremena. Piramida (must see u svim vodičima) u ruševnom je stanju jer ne znaju što bi s njom. Jedan je to od simbola albanske arhitekture, a gradila se po narudžbi kćeri Envera Hoxhe i prvobitno je služila kao muzej posvećen njemu.
Muzej je otvoren 1988. i kao takav radio samo tri godine, kada se stav albanskog naroda prema tadašnjem uređenju naglo počeo mijenjati. Danas je piramida ograđena, propada i koliko smo uspjeli saznati, uglavnom služi kao podloga za stvaranje grafita i neformalna okupljanja mladih.
Dok smo u blizini proučavali instalaciju Cloud, japanskog umjetnika Fujimota, prišao nam je pripiti čuvar i odveo nas iza muzeja gdje su smješteni (skriveni) ogromni kipovi Staljina, Lenjina i partizanke.
U obližnjoj suvenirnici hvalili su nam naše nogometaše, pa smo i mi pohvalili njihove, koji igraju za Švicarsku. Nije loše znati i takve stvari! Ljudi su jako ljubazni, razvesele se kad čuju odakle dolazimo. Razumiju kad kažemo da dolazimo iz Hrvatske, zbunjuje ih riječ Croatia, jer gotovo uopće ne razumiju engleski jezik, a svatko zna bar nekoliko riječi hrvatskog.
Promet zaslužuje poseban osvrt. Prometna pravila jako se slobodno interpretiraju i vrijedi pravilo "ko jači, kači". Tako se u kružnom toku s dvije-tri trake usporedno vozi pet-šest automobila i nitko ne zna tko ima prednost, prolazi onaj koji se progura. Nitko se ne zaustavlja pješacima na pješačkom prijelazu, pa ni dok su na njemu, dok ga prelaze, tj. pokušavaju prijeći. Trube kad tko propusti pješaka. Pješaci pak pretrčavaju cestu bilo gdje jer nitko ne poštuje prijelaze, a prijelaz će pokušati pronaći čak i usred kružnog toka. U prometu vlada veliki kaos i zakon jačeg.
Na naše iznenađenje, dosta se voze biciklima i motorićima koji su prava opasnost na cesti. Nikad ne znaš otkud će koji izletjeti i ući u bitku za prednost.
Iz Tirane smo krenuli na najjužniju točku našeg putovanja, grad Sarandë, na Jonskom moru kod granice s Grčkom. Put prema obali najljepši je dio Albanije i potpuno je drukčiji od sjevera. Prešli smo veliki planinski lanac koji nas je podsjetio na Velebit.
Od ljepote prirode ostajemo bez daha. Sve je zeleno, s mnoštvom planinskih vrhova i pravo gorštački. Malo je naselja pa sve djeluje netaknuto, iskonski i izaziva poštovanje. Uz cestu pasu krave ili jednostavno polako šeću svojim prometnim trakom. Konji, ovce i koze slobodno se spuštaju s planine na cestu pa ne preporučujem brzu vožnju. Tu i tamo, vrlo rijetko, vidjeli smo kojeg čovjeka.
S vrha brda pogled puca prema moru. Vide se kilometri bijelih pješčanih plaža i azurno plavo more. Predivno! Na plažama je već u lipnju sve spremno za turiste. U nekoliko redova uredno su složeni suncobrani od trstika s dvije ležaljke. Iako sve izgleda kao s reklame, sve je i potpuno prazno. Stotine takvih instalacija i sve prazne. Kao da čekaju da se s brda spuste bujice ljudi i sve to popune.
Prošli smo kroz nekoliko mjesta koja su nas podsjetila da je u blizini Grčka. Kuće su manje, bijele i s plavim vratima te se polagano spuštaju padinom brda. Sve je zeleno, maslinasto zeleno jer odavde pa nadalje zelenu boju kraja čine masline, na tisuće starih maslina. Ti maslinici protežu se sve do Sarandë.
Sarandë je mali grad s oko 33.000 stanovnika smješten u prekrasnom zaljevu u obliku potkove, između planina i Jonskog mora, preko puta sjeveroistočnog dijela otoka Krfa. Udaljen je 26 km od grčke granice.
Novoizgrađeni apartmani tik uz more imaju bezbroj katova (izgrađenih, ali s ostavljenim armaturama za nove katove) i zaklanjaju pogled onima iza njih. Ispred apartmana poslagali su se beach barovi u kojima puštaju, glasno, hitove s početka 2000. Ovdje smo pojeli najskuplju večeru dosad. U finom restoranu smo se počastili ribljim menijem s vinom, na terasi s pogledom na noćnu panoramu grada. I to sve platili oko 150 kuna po osobi. Cijene svega posebno nas raduju. Osjećamo se kao Englezi u Hrvatskoj!
Revizijom troškova zaključujemo da smo ustvari potrošili jako malo novca namijenjenih za ovo putovanje koje se bliži kraju. Zato smo odlučili da nam sljedeće noćenje bude luksuzno. Preko Bookinga rezervirali smo luksuzni apartman u Vloreu, turističkom gradu na obali mora. Za 160 eura unajmili smo apartman od 200 četvornih metara s tri spavaće sobe i dvije kupaonice, prostranom terasom, s jacuzzijem. Prvi smo red do mora i želimo uživati u luksuzu na albanski način.
Na našem putu prema luksuzu uz more stali smo pogledati "plavo oko". Riječ je o prirodnoj pojavi gdje se podno velike planine nalazi 18 izvora vode iz kojih izvire najčišći i najbistriji potok koji sam ikad vidjela, a i koji se pretvara u malo jezerce. Sam je izvor tirkizno plave boje, a onda, u svega nekoliko metara, vidjeli smo cijelu paletu boja od plave do zelene.
Voda je toliko bistra da se može prebrojiti svaki kamenčić na dnu. Nismo odoljeli ni eksperimentu o kojem smo čitali pa smo bacili kamenčić u izvor, a on je nakon nekoliko sekundi isplivao na površinu. Voda je, naravno, pitka pa smo sa sobom ponijeli bočicu ''za po putu''.
Na putu prema Vlori opet nas je oduševila priroda. Visoke planine preko kojih vode vijugave ceste i ogromna kotlina. Po sredini isušeno riječno korito koje se vjerojatno u proljeće napuni vodom koja se slijeva s planinskih vrhunaca koji prate kotlinu s obje strane. Na toj ravnici stajemo popiti kavu i nešto pojesti. Naručujemo domaći jogurt od ovčjeg mlijeka, domaći vrući kruh upravo izvađen iz pećnice i pomfrit od pravih krumpira… preeefino!
Kraj je jako slabo naseljen. U daljini se vide pastiri sa stadima ovaca i koza, polja na kojima pasu konji ili krave. Priroda je i dalje divlja, netaknuta, iskonska i gorštačka. Predivna!
Nakon dva sata vožnje stižemo u Vloru – Miami na albanski način. Dugačka cesta vodi nas uz more. S jedne strane ceste je pješčana plaža s bezbroj uredno složenih suncobrana i po dvije ležaljke, dok su s druge strane deseci ogromnih palmi posađenih uredno uz cestu. Iza palmi naslagale su se apartmanske zgrade velike skoro kao neboderi s bezbroj balkona. Ispred svake je restoran ili kafić s pogledom na plažu. Sve je jako veliko, predimenzionirano.
U jednoj od tih zgrada je i naš luksuzni apartman s jacuzzijem. Preuzimamo ključeve i ulazimo. Sve je jako lijepo i uredno, a na ogromnoj terasi čeka nas jacuzzi pun vode. Zadovoljno se smješkamo i mislimo, pa zašto si ne bismo priuštili taj luksuz o kojem doma ni ne razmišljamo. Jacuzzi nas najviše privlači.
A onda šok i nevjerica, voda je toliko ledena da ne možeš ni nogu staviti. Zovemo gazdu koji nam objašnjava da je to jacuzzi s hladnom vodom, a ako se želimo kupati imamo masažnu kadu u kupaonici. No dečki su odlučili večeras nazdraviti u jacuzziju, platili smo luksuz i neće nas u tome spriječiti gazda sa suludim objašnjenjem.
I tada je započela akcija koja je trajala sljedeća tri sata. Vruću vodu, koje je u kupaonicama bilo zahvaljujući bojlerima, nosili smo i uljevali u jacuzzi, dok smo istovremeno na štednjaku grijali još vode. Veliki doprinos u ovoj akciji dalo je i malo kuhalo.
Oko pola 10 navečer bilo je vrijeme za jacuzzi. Voda je i dalje bila daleko od tople ali moglo se u nju ući. Mi smo se samo smočile, ali dečki su zasluženo zasjeli i upalili jacuzzi.
Primijetili smo i ne baš tako luksuzne detalje u našem luksuznom apartmanu. Od pik trake koja nije sasvim skinuta nakon krečenja, do loše završenih laminata, grubo kitanih rupa bez kasnije obrade, a na dvije kupaone dobili smo jednu rolu toaletnog papira... Može se tako dosta nabrajati. Sve u svemu, svi završni radovi odrađeni su ugrubo i fušerski, nedostaje im briga za detalje, a prije svega dugogodišnja turistička praksa.
Uvečer se šetnica oko naselja napunila ljudima. Bili smo iznenađeni jer to znači da ima gostiju koje nismo vidjeli ispod onih suncobrana, pa zaključujemo da se valjda ne vole kupati u moru.
Vraćamo se prenoćiti u Shkodër, u apartman u kojem smo već bili. Prekrasan je to i moderan stan s dvije spavaće sobe. Uređen je bez greške. Smješten je tik uz džamiju, drugu najveću u gradu. Uživamo u pozivima na molitve koje su neki od nas na ovom putovanju prvi put čuli. Očarani smo mistikom i duhovnošću u tom pjevanju.
Ujutro smo krenuli put Dubrovnika, preko Crne Gore i Republike Srpske. Crna Gora nas (opet) oduševljava ljepotom prirode. Visokim brdima i dubokim kanjonima prekrivenih gustom šumom. Stajemo u Republici Srpskoj, u restoran Drijen nadaleko poznat po svojim mesnim jelima ispod sača. I možemo reći da je opravdao glas koji ga prati. Tu smo pojeli najfiniju teletinu ispod peke, mekanu poput maslaca, koja se topi u ustima.
Predvečer smo stigli u Dubrovnik, umorni, siti i zadovoljni. Na terasi s pogledom na more prepričavamo putovanje. Bilo je sadržajno i intenzivno, s puno dojmova i slika. Uz nekoliko piva i taktove Olivera zaključujemo da Hrvatska ipak ima najljepše more, najljepšu obalu i da smo sretni sto živimo tu gdje živimo. Patriotizam na najjače!
Bio je ovo pravi road trip i jako smo zadovoljni. Za razliku od Hrvatske, u Albaniji je turizam tek u povojima. Ako poželiš kupiti nešto za uspomenu, nemaš što. Nema lijepih trgovina ili galerija u kojima se na neki moderan ili art način prodaje nešto karakteristično za Albaniju. Postoje samo štandovi (ustvari garaže) u kojima se prodaju kineski proizvodi, kao i u većini mjesta na našoj obali.
U najboljim restoranima nedostaje ono nešto, nedostaje iskustva. Turistička središta su prevelika, umjetna i nedostaje im finoće, koja čini veliku razliku. No zemlja, pa tako i ljudi, prepuni su potencijala za razvoj u turistima neodoljivu destinaciju.
Ljudi su jako srdačni, simpatični i ugodni, čista petica! No postoji problem jezika. Rijetko tko govori engleski jezik, a još manje dobar engleski, pa smo se sporazumijevali na različite načine. Osim predivne prirode, srdačnih ljudi i ukusne hrane, oduševljeni smo i cijenama, a bit će i svi oni koji s malim budžetom odlaze na putovanje.
Predlažemo vam da posjetite Albaniju, ovu egzotičnu destinaciju koja sigurno neće još dugo biti takva, netaknuta, prirodna i očaravajuća.
Putovanja
5 stvari koje treba isprobati u "zlatnom gradu" na Braču
