Jesu li Sesvete nekad bile u Panonskome moru, ili koji crni vrag tebe vuče na Barentsovo more?
Ja sam rođen u inozemstvu, u jednoj od najbogatijih europskih zemalja, a crni vrag me dovukao, poput vjetra, u Sesvete. Dovukao pa bacio me čvrsto u pod i ostavio u blatu. Kako sam putem zagrizao školjku u blatu, smatram da su u ovim krajevima nekoć plovili gusari Panonskog mora. Što se tiče Barentsovog mora iznad Norveške i Rusije, tamo nikad nisam bio. Znam da nisi bio napredniji u školi i da si preko veze postao profesor geografije, reći ću samo da se radi o Beringovom moru koje ubire ljudske živote kao kredit u švicarcima.
Dobro, filozofe, prošao si prvi test, idemo na brod. Ima li na prosječnom ribarskom brodu onih stvari, znaš kojih?
Moj dečko tvrdi da ne, hahaha! Čuj, kad 15 sati dnevno loviš, čistiš i lediš ribu koja ima u prosjeku 50 kilograma, po noći se pojasom zavežeš za krevet (da ne padneš uslijed sedam metarskih valova) i pokušavaš malo odspavati do svoje noćne dvosatne šihte za kormilom... Ako uspiješ od bolova u rukama, rekao bih da te prođe želja. Nakon deset dana pokušao sam se opustiti u malenom brodskom wc-u, ali nisam mogao. Još bih to nekako i nadišao da, uslijed velikih valova, nisam čitavo vrijeme glavom tukao malo u zrcalo, malo u tuš kabinu!
Mda, zato ni ja ne volim japanske brze vlakove... Nego, ti si prvi diplomirani filmski producent u Hrvata, kako ti se sve ovo da, Aljaska, brod, hladnoća, usamljenost...
Aljaska, pogotovo taj mali ribarski otok Kodiak i svi ti živopisni likovi, zatim sirena u koju sam se tih dana zaljubio, sirena koju sam u ljubavi dijelio s nemoćnim Posejdonom, medvjedi od kojih sam bježao jer su tri metra visoki, kitovi kojih ima kao cipala u riječkoj luci, surovost ledenog mora koja je isklesala lica lokalnih ribara i zamrznula ih u trenutku kad su bili udubljeni u mislima o smrti, bjeloglavi orlovi koji kradu ribu... i ja, koji sam nakon mnogih mjeseci plovidbe Beringovim morem postao dio toga, postali smo nerazdvojni u srcu. To je jedino mjesto od svih do sada za koje znam da ću mu se vraćati dok živim.
Je li stvarno tako hladno kao na Discovery Channelu?
Po zimi, kad se led počne hvatati za brod pa se lov na rakove zaustavlja, a cijela ekipa krene tuči čekićem i pajserima led s broda da ga teret istog ne potopi... ma niiiije, okej je...
Čime se grijete, što pijete?
Na brodu u pravilu nema alkohola. I ovako umire toliko ribara da pomoć prirodi u tom ubijanju ne treba. Jedino je to mjesto na svijetu gdje su čovjek i priroda izjednačeni. Neki puta umreš ti ili kolega, neki puta dio prirode. Čaj. Pije se čaj i ona usrana američka kava koja nalikuje na svlačionicu poslije tekme. Iskusni ribari istančanog okusa sa sobom nose kavu od doma (ja).
Jel prolaze naši vicevi?
Ne, naši vicevi su u pravilu čisti promašaj, ali se zato sprda sa svima i oko svega.
Sprdate li Kanađane, obojane, slabe, žene, Hrvate, koga!?
Evo, jedan kapetan s kojim sam plovio nekih mjesec dana Beringovim morem, priča mi anegdotu. Kako zna da sam pisac i producent, pazio je kad je pričao pa mi reče:
„I onda se pojavio jedan Afroamerikanac...“ pa se obratio ostalim ribarima koji su sjedili za večerom: „To je crnčuga, da znate o kome govorim...“. Iz ovoga je sve jasno. Tamo gore, iako je sjever, to je posljednji Divlji zapad Amerike. Cijene se brze i vrijedne ruke, sposobnost da zafrkneš prirodu i ne umreš, da govoriš samo kad je potrebno i kad te netko nešto pita. Ako možeš tako 15 sati dnevno nekoliko mjeseci - postaješ jedan od njih.
Na što misliš tijekom straže?
Htio bih ti to usporediti sa stražarenjem u kućici za vrijeme redovnog vojnog roka, ali u vojsci sam bio vozač kamiona pa ću ti reći da se radi o jednom čudnom toku svijesti, nepovezanim asocijacijama na bitno i nebitno, rastu ega i grižnje savijesti u isto vrijeme, razgovorima i nježnošću sa sirenom za koju sam znao da će se kad tad morati vratiti nemoćnom Posejdonu...
Koje te perverzije more nakon cca mjesec dana u muškom društvu na brodu punom ribljih iznutrica?
Kako sam po prirodi više kamiondžija lover visokog libida, nisam u tim iznutricama vidio niti budućnost kao stari Latini niti seksualna pomagala kao kolege Azijati...
Kako ostaneš normalan?
Blago onome tko rano poludi pa mu životu veselju prođe, kaže naš narod. Ja sam ni vrit ni mimo. Ponekad sam normalan kad je sve oko mene nenormalno, ponekad sam nenormalan u društvu koje za sebe tvrdi da je normalno.
Kako da ti punkufer pomogne u tvom ludom naumu?
Zamoli svoje čitatelje da uplate koji dolar na sljedeći link kako bi snimio dokumentarni film „Piratska riba“. Stvarno mi treba ta pomoć!
Eto, dragi čitatelji, ako želite suludo dobar film, znate što vam je činiti - barem podijelite ovaj link. Sretno Borise!
I vama...
