Birala sam sve sigurne i poznate kompanije, dok mi jedan agent nije samo rekao “Zašto ne isprobaš Korean Air“. Iako uvijek zazirem od azijskih kompanija (osim Cattay Pacific) Korean Air se pokazala kao stvarno odličan izbor. Cijene su prilično povoljne i dobro su povezani s većinom Europskih gradova, a i super elegantne stjuardese su se pokazale i kao superljubazne. To sam iskusila odmah na početku, jer mi je agent zaboravio rezervirati vegetarijansku hranu. Kad se saznalo da sam izvisila, pored mene su se odmah stvorile dvije elegantne i zgodne stjuardese kako bi riješile problem. Jedna je uzela moj cijeli plan leta, a toga je bilo podosta, od Koreje do Europe, pa onda opet natrag preko Koreje do Melbournea, i rekla da će mi srediti sve letove. Druga se nacrtala s blokićem i olovkom i počela zapisivati što sve jedem i ne jedem.
Onda mi je za početak donijela neku tradicionalnu korejsku kašu koja je bila prilično bljutava, ali sam pojela velik dio i rekla da je bilo dobro, kad su se cure već tako potrudile. Ali donijela je još nešto na što sam se poslije navukula – travu. Ok, to je morska trava, ali nije baš poput onih wakame i sličnih koje se prodaju u prodavaonicama zdrave hrane, neko nekakva jako zelena, koju korejci ubace u vruću vodu i onda srču kao juhu. Taj okus mi se toliko svidio da sam se poslije, kad sam odlazila u Europu, toga masovno nakupovala u zračnoj luci, jer se to tamo masovno i prodaje. Zamislite da sletite na nekom švicarskom aerodromu, i onda u dućanima vidite kako se sve plavi od redova švicarske čokolade – upravo tako se korejska trava zeleni na njihovim policama u suvenirnicama na aerodromu. Samo im još fali Severina da ispred tih polica na tečnom korejskom zakriješti “Trava zelena“. Na kraju sam hrpu tih kutija odnijela i svojima u Šibenik, ali im nije ni pamalo na pamet jesti tamo neku travu. Ipak su oni tradicionalni dalmoši.
Još jedna dobra stvar kod Korean Air je to što dobijete papuče. To su neke tanke, bijele natikače koje se vjerojatno bacaju nakon upotrebe, a iste takve sam poslije dobila i u hotelu jer njihove hotelske sobe, bar one u kojima sam ja bila, nemaju tepihe, neko tradicionalno samo drvo i onda kao prilog, bijele natikače. Zapravo, te natikače su mi baš bile dobro došle jer sam nekoliko dana prije puta pala i gadno istegnula mišić na nozi, pa me je i doktor poslao na slikanje, da se slučajno ne stvori krvni ugrušak na tako dugom putu. Kad bi me netko od mojih Austrlijanaca upitao što mi se to dogodilo, rekla bih “Trčala sam...“, i kad bih onda vidjela onaj iskričav pogled i smješak, kao - a vidi nje, lijepo se stopila s australijskim mentalitetom, i džogira redovno - nisam imala srca dodati „za vlakom“. U svakom slučaju, zbog moje šepavosti, reportaža o Južnoj Koreji će biti u slow motionu i prilično nedovršena. Odnosno, s obzirom da nisam ja nikakav putopisac, bit će to samo nabacane sličice o tome što sam doživjela i kako sam je vidjela.
Letjela sam do Incheona, mjesta pored Seoula, gdje je i poznata zračna luka Incheon koja je nedavno proglašena najboljom zračnom lukom na svijetu. Priznajem da su odlični - imaju odlične besplatne tuševe ako daleko putujete i presjedate, imaju odlične suvenirnice sa svim onim egzotičnim stvarčicama i još puno toga, imaju mjesta gdje se djeca mogu igrati dok čekaju, imaju odlično organizirane turističke ture od jednog do nekoliko sati, ako presjedate i nemate vemena Seoul pogledati na duže. Kako se Korejci jako trude usrećiti turiste, na aerodromu su organizirali i procesije muzičara obučenih u tradicionalne nošnje s izviđenjem tradicionalne glazbe. Korejci inače u zadnje vrijeme rade sve kako bi privukli turiste, pa je ovo sada najbolje vrijeme ako želite posjetiti tu zemlju. Samo nemojte sad mene kriviti ako im onaj bebasti susjed zaprijeti nuklearnom bombom dok ste tamo. Oni vole izvještavati o svemu što se događa u susjedstvu, a dok sam tamo bila stigla je i vijest o jednom pijancu koji je pijan upao u vodu u Sjevernoj Koreji, a voda ga izbacila u Južnoj Koreji. A toliki su pokušali prebjeći trijezni...U sezoni Korejci daju i besplatne karte za putovanje do drugih većih gradova, kao što su Busan. To je kao neka lutrija i ja sam to dobila, ali nisam mogla iskoristi jer sam zbog šepavosti morala smanjiti lutanje.
Moje putovanje u Južnu Koreju je zapravo bilo zbog jedne konferencije u Incheonu, a onda sam se poslije preselila u Seoul kako bih ga malo odgledala turistički. Incheon je kao nekakvo predgrađe Seoula, novi, industrijski dio, ništa posebno. Izgleda da je mjesto puno nekakvih konferencija, jer sam vidjela dosta stranaca koji su tamo ili na nekoj konferenciji ili poslovno. Kako je blizu zračne luke, ima jako puno hotela u kojima se može prenoćiti ako se predsjeda na nekom drugom putu, ali je isto tako odlično povezan sa Seoulom, tako da sam ja, i dok sam bila smještena u Incheonu, redovno vlakom odlazila do Seoula.
Od Incheonskog aerodroma pa do Seoula postoji odličan brzi vlak koji je super moderan i super komforan. Mislim da je i on negdje proglašen najboljim. Seoul je inače odlično povezan željeznicom, pa ne treba trošiti novac na taksi. Jako mi se svidjelo što u njihove platforme za vlak ili podzemnu odvojene staklom od tračnica i staklena vrata se otvore točno pred vratima vlaka i tako nema straha da tamo negdje upadneš. Glavane stanice su ogromne, pa sam se često osjećala izgubljeno. Ali kad god bih malo zastala i osvrtala se oko sebe, skoro uvijek bi mi prišao netko tko govori engleski i pitao trebam li pomoć. Nevjerojatni ljudi, čak nisam ni trebala zaustavljati za pomoć, a prilazili su mi čak i kad nisam bila izgubljena, nego sam im samo tako izgledala. Sjedala u vlakovima su samo u jednom redu sa svake strane, pa puno ljudi stoji i često su bile gužve kada sam putovala. Ali ljudi su jako ljubazni, i ako negdje netko govori engleski, rado će započeti razgovor s vama. Kao recimo jedan stari čiča koji mi se u vlaku obratio na jako dobrom engleskom, tek tako, iz čista mira da malo iskoristi svoj engleski. Rekao mi je da je njegov “stari“ jako htio da on nauči engleski. S obzirom na korejsku ratnu prošlost, pitala sam se kako mu je bilo, jer je sigurno sve to doživio, i da li mu je taj engleski nekako pomogao u to vrijeme. Nisam ga stigla sve to pitati jer je ubrzo izašao, a vjerojatno se ne bih ni usudila.
Ali ipak, kad se jednom nađete u Koreji, preporučila bih nešto što je meni preporučila frendica koja je tamo bila neko vrijeme i što se pokazalo prilično efikasno – za sve važne stvari, tražite da vam neki korejac na papirić napiše to na korejskom. Jer ako vam treba taksi, oni baš neće razumijeti što im vi to govorite, ma kako vi misli da ste poliglota i da možete lijepo pohvatati korejski izgovor ili ma kako izgovarali neko englesko ime. Ja sam na kraju imala toliko tih papirića, da više nisam ni znala što je za što. Najviše sam ih užicala od jedne djevojke po imenu Jihea, koja nam je pomagala na konfernciji. Kako sam se, kad sam bila onih par dana u Inchenonu, često vraćala taksijem noću, jer mi je vlak bio daleko od smještaja, ti papirići su se pokazali kao suho zlato.
U Incheonu mi je bila simpatična kineska četvrt gdje sam u šetnji vidjela i neku kuharicu kako je pred restoranom sjekiricom otfrtaljila glavu jadnoj kokoši i rezala povrće, pripremajući se za kasnije otvaranje restorana. Kineske četvrti su zanimljive jer su tako šarolike, ali kad usporedim ovu u Incheonu s onom u Melbourneu, ova u Inchenu je stvarno puno veća i šarolikija. Čak imaju i kip Confucija, što im je u mojim očima dalo veliki plus, i tako ispravilo onaj minus zbog kokošje glave. Taj Confucije je fascinatan, koliko pametnih izreka on ima. Ne znam pogađate li koja mi je prva pala na pamet kad sam skrušeno došepesala do njegovog velebnog kipa – “Naša najveća slava nije u tome da nikada ne padnemo, nego da se podignemo svaki put kad padnemo“. Ili ona, „Nije važno koliko sporo se krećeš sve dok ne staješ“. Ali ta bi se izreka po narodski lijepo prevela u ono što je važno u životu – budi uporna, ne daj se... To mi zapravo i moja stara cili život pili, a nikada nije čitala Confucija.
Lutajući, odlutala sam dosta van Incheona, i našla se, ni kriva ni dužna, u nekom parku u koji turisti baš ne zalaze. Kad su me vidjeli iz kućice za informacije na ulazu u park, svi su zaposelnici (njih troje-četvero) istrčali iz ureda i počeli mi nešto govoriti, ali kako nisu govorili engleski, doslovno su mi ugurali u neki vlakić (bez tračnica) s nacrtanim pokemonima. Zamislite tri-četiri dječja vagončića, a u cijelom vlaku osim mene i vozača nema nikoga. Osjećala sam se ko idiot. Ali na kraju, kako smo se uspinjali do vrha brda, shvatila sam da su mi htjeli napraviti uslugu, jer je uspon izgledao naporan, dosta je ljudi džogiralo ili hodalo za vježbu, radije nego uživanciju. Na vrhu je bio neki toranj, pa sam se popela tamo, ali pogled je bio ono što Incheon zapravo jeste - industrija, teretni brodovi i straćare. Ali, eto, odgledala sam i to. Na jednom plakatu koji sam uslikala stoji napisano da su u Incheonu azijske igre, krajem rujna i početkom listopada ove godine, pa ako koga zanima... Gradnja tornjeva je izgleda nekakav fetiš korejcima, uz gradnju lopočevih jezera i paviljona. Ovaj mali toranj je imao stolove, stolice i čak i malu policu s knjigama i časopisima, gdje se domaći ljudi mogu opustiti nakon džogiranja ili šetnje. Izgleda primamljivije od Bandićevih fontana. Uskoro se ponovo stvorio dječji vlakić kako bi me vratio natrag. Ne znam trebam li spomenuti da vlakić nije bio besplatan. Korejci jako vole turiste, ali ta ljubav ima i cijenu.
U parku je bila i replika tradicionalog korejsko vrta, s kućama, paviljonima, lopočevim jezercima, sve odlično održavano i jako čisto. Žene koje su radile u vrtu imale su ogromne tradicionaln šešire, koje tu uglavnom nose starije žene, mlađima je to vjerojatno staromodno. Jer mlade Korejske se oblače jako moderno. Ali shvatila sam koliko su ti šeširi u potpunom skladu s tim podnebljem. Tamo zapravo nema jakog sunca, bar ga nije bilo kad sam ja bila, ali sunce kao da se na nekakv bolni način probija iza tih zamagljenih oblaka da je prilično neugodno za oči i takvi šeširi su stvarno najbolja zaštita.
A kad sam odlazila iz Incheona, opet sam iskoristila moje korejske papiriće. Kako sam odlazila preko vikenda iz izoliranog kampusa na kojem smo bili smješteni, Jinhea nije mogla dogovoriti taksi za slijedeći dan, jer ga možeš pozvati samo taj dan kad ga trebaš. Pa mi je na papirić napisala nešto da dam bilo kome koga vidim noć prije ili na samo jutra odlaska, da mi pozove taksi. Znam, previše tražim od ljudi, ali nije bilo drugog načina. Onda mi je pročitala što je napisala, a to je zvučalo nešto kao, „Ova visoka strankinja duge plave kose treba taksi, za tu i tu i to i to vrijeme, pa vas molimo, itd“. Pitala sam dal to treba baš tako, a ona me uvjeravala da je to baš dobro. Te večeri sam vidjela tri Korejca kako izlaze iz taksija (jedini u cijelu večer koliko je mjesto bilo pusto nakon što su se svi razišli nakon konferenije), vjerojatno dolaze na neku konferenciju, pa sam istrčala iz svoje sobe, malo smo pričali na engleskom, nisu bili loši, ali sam im za svaki slučaj pružila papirić. Kad su ga pročitali, prvo su se izvaljali od smijeha, pa sam shvatila da sam bila u pravu kad sam se dubokoumno zamislila nad smislom tog papirića. Ako ništa drugo, tu na dalekom istoku mi se sviđa kako izgledam - em sam im visoka, iako sam na zapadu prosječno srednja i najmanja u obitelji dvometraša koji me cijeli život tlače zbog moje visine; a još sam im i plavokosa, iako na zapadu imam prosječnu svjetlosmeđu kosu. Proporcije i boje na Istoku i Zapadu su drugačije. Nedavno sam gledala Top Gear (da, pogledam ja tu i tamo te luđake) kad su bili u Vjetnamu i nisu mogli naći dovoljno veliku kacigu za glavu, osim onog najmanjeg u grupi. Tako je i meni bilo kad sam neko vrijeme bila u Kini, i kad se sezona mijenjala, trebala sam kupiti zimske cipele, jer nisam bila donijela svoje, ali nisam mogla naći dovoljno velike. Na kraju sam kupila najveći broj koji sam našla, koji mi je tako natukao prste da sam mislila da će mi otpasti. Uglavnom, zadnju noć u Incheonu nisam baš dobro spavala, jer sam se bojala da li će mi taksi uopće doći. Ujutro sam stajala pred zgradom i taksija nigdje na vidiku. Na kraju sam malo bolje pogledala i vidjela negdje u daljini obrise auta i potrčala do njega. Mislim da je i on vidio mene, pa je polako počeo voziti prema meni. Na kraju je izgledalo kao da si trčimo u zagrljaj. Ma došlo mi je da ga zagrlim, kao i onog tipa koji se stvarno pokazao ok čovjek i pozvao mi taj taksi. Oprostila sam mu što je ismijao moj korejski papirić.
Hrpu sjajnih fotoreportaža pratite na blogu Travelology!
