Sorrento, čarobno mjesto u Napuljskom zaljevu, Odisejev "grad sirena", poznato je po prekrasnim pogledima, šarmantnom centru, liticama i mirisu limuna. Legende koje na poluotoku još žive, atrakcije, crkve, Piazza Tasso, osvojit će vas na prvu, baš kao i tradicionalna kuhinja - sorentinski njoki, kaneloni s ricottom ili deserti s limoncellom.
Sorrento se može pohvaliti i jednom prirodnom, ili povijesnom i prirodnom znamenitošću u samome centru grada. Vallone dei Mulini ili Dolina mlinova jedno je od najfotografiranijih mjesta na svijetu, iako je, pomalo voajerski, gledate naginjući se preko sigurnosne ograde uz cestu. Posjed je privatan pa ga ne možete obići, ali s Piazze Tasso ili iz ulice via Fuorimura, vidjet ćete ga sasvim dobro.
Sam dolina je formirana je prije nekih 35 tisuća godina, nakon erupcije vulkana Campi Flegrei. Potom su dva potoka, Sant'Antonino i Casarlano, koji su se spajali baš na ulazi u dolinu, tisućama godina tražeći put prema moru, napravili dubok i uzak klanac. Ljudi su ovdje davno počeli koristiti snagu vode, tako postoje podaci o kamenim mlinovima iz 13.stroljea. Oni su mljeli svu pšenicu koja je hranila srednjovjekovni Sorrento.
Do početka 16. stoljeća područjem je vladala obitelj Tasso, a nakon njih obitelj Correale koji su započeli izgradnju luke Capo Cervo, koja se danas zove Marina Piccola. U njihovo doba izgrađen je kompleks s pet mlinova za mljevenje žita, po kojima je klanac i dobio ime. Nakon mlinova, izgrađena je i pilana, kao i praonica rublja.
Vallone dei Mulini nekada je bilo vrlo živo mjesto. Zbog blizine luke u Sorrentu ovdje se sastajalo lokalno stanovništvo, a još uvijek se vide ostaci mosta koji im je nekada olakšavao svakodnevicu. Godine 1842. dio područja kupio je Enrico Falcon, napuljski inženjer koji je htio stari mlin pretvoriti u parni. Godine 1848., međutim, bio je prisiljen pobjeći u Francusku, a mlin je preuredila općina. Među prvim odlukama bilo je uklanjanje gradskih zidina i nasipanje dijela Doline radi urbanističke modernizacije.
Tako je izgrađena Piazza Tasso, u neposrednoj blizini klanca, odnosno iznad njega - nasipanjem dijela klanca, a za gradnju su korišteni sedreni blokovi iz kamenoloma u dolini. Zbog toga, kao i zbog umjetnog zatvaranja klanca, došlo je i do nakupljanja bujičnih voda, poplava i poremećajem mikroklime. Nakon izgradnje Piazze Tasso vlažnost u klancu dosegla je i 80% i ljudi više nisu mogli ovdje živjeti i raditi. Nakon što je mljevenje brašna uglavnom premješteno u obližnje tvornice tjestenine, zastarjeli i potopljeni mlinovi definitivno su napušteni 1940-ih.
Ipak, izrazito vlažna mikroklima odgovara biljkama, pa je klanac danas prava prašuma rijetke paprati u centru grada. Do nedavno su ruševine bile potpuno obrasle u zelenilo, ali kako se najveća zgrada u dnu klanca nedavno obnavljala trenutačno je siva i gola. Ali sumnjamo da će dugo takva ostati.
