Zovu ih „plavim narodom“, slobodnim ljudima i vladarima pustinje. Izazivaju toliko pažnje, a opet – njihova povijest i način života još uvijek su pomalo misteriozni. Žive u dijelu svijeta koji je gotovo neprijateljski nastrojen prema životu, pa za antropologe nije ni lak zadatak stupiti s njima u kontakt ili boraviti s njima. „Bolje je lutati ne znajući kamo, nego sjediti u mjestu ne radeći ništa“, kažu oni, skriveni iza plavih halja i marama dok koračaju bespućima Sahare.
Tuarezi su berberska etnička skupina, no već i taj termin može zbuniti. Tuarezi, berberi, beduini, tko je tu što? Razjasnimo za početak: beduini su (polu)nomadska plemena Arapskog poluotoka i sjeverne Afrike, koji su ime dobili po arapskom izrazu za stanovnika pustinje. Dakle, riječ je o izrazu koji se koristi da bi se opisao „stil života“.
Berberi (poznati i pod imenom Amazigh) su skupni naziv za plemena sjeverne Afrike, čijih pripadnika ima oko 70 milijuna. Kroz povijest su živjeli beduinskim tj. nomadskim načinom života: uzgojem ovaca i koza, ručnom izradom alata, seobama čiji su putevi pratili one stare karavanske, život pod krovom od kozje dlake… Otuda i naziv „slobodni ljudi“.
Dio njih s vremenom je prešao u gradove i/ili postao „arabiziran“. Ipak, i dalje su prepoznatljivi po svojoj kulturi, jeziku i običajima, naročito pjesmama i plesovima. Možda najpoznatiji moderni Berber je francuski nogometaš Zinedine Zidane. Rođen je u francuskom gradu Marseilleu, no njegovi korijeni sežu u alžirsku regiju Kabiliju, „zemlju plemena“ koju nastanjuju uglavnom pripadnici berberskog plemena Kabyle.
E pa, uz Kabyle, i Tuarezi su pleme pod berberskim krovom. Među stotinama drugih bratskih plemena, Tuarezi su vjerojatno najpoznatiji i najlakše prepoznatljivi, upravo po indigo bojama svojih haljina i marama, zbog kojih su i dobili nadimak „plavog naroda“. Teško ćete ih i prepoznati po fizičkim karakteristikama jer se iza plave boje pustinjskih halja naziru samo oči i dio lica, a oni dolaze u čitavom spektru – od svijetlije do tamnije kože, od tamno smeđih do prodornih zelenih ili plavih očiju.
Vjerni sebi
Procjenjuje se da oko 4 milijuna Tuarega danas živi na području Mauritanije, Malija, Alžira, Nigera, Libije i drugih zemalja uglavnom sjeverozapadne Afrike. Stoljećima su sudjelovali u trans-saharskoj trgovini i držali karavanske puteve jer su upravo oni najbolje poznavali pustinju, no s uspostavom nacija-država nakon anti-kolonijalističke borbe tu brigu preuzele su državne vlasti, a tuareški utjecaj je oslabio.
Tuarezi su žilav narod koji se kroz povijest uspješno izmicao pokušajima autoritarnih režima da ih „regrutiraju“, no unatoč (a možda i upravo zbog nje) njihovoj neumiješanosti svaki prevrat u turbulentnom afričkom podneblju prelomio bi se i preko njihovih leđa. Čak je i proces islamizacije s njima išao nešto teže, a u njihovim vjerovanjima se ponegdje još uvijek mogu pronaći tragovi pred-islamskih rituala, naročito onih vezanih uz „kult mrtvih“.
Od 1960-ih izbilo je nekoliko velikih tuareških pobuna, naročito u Maliju i Nigeru gdje su i danas marginalizirana društvena skupina. Tuareški mentalitet odražava duh pustinje koja ne poznaje granice – ako išta, ona ih samo širi i prelazi preko njih.
Do sada je s njima možda najpris(toj)niji odnos imao bivši libijski vođa, pukovnik Muammar Gaddafi koji je Libiju isticao kao njihovu domovinu (samo ime Tuareg upućuje na stanovnika libijske regije Targa), a dio Tuarega služio je i u libijskoj vojsci. Kada je Gaddafi ubijen, Tuarezi su se okrenuli stvaranju svoje države. I zaživjela je, nakratko.
Bila je to nepriznata država Azawad na teritoriju Malija i Nigera. Rođena je 2012. godine i ugašena već iduće, 2013. godine. Njena prijestolnica bio je gotovo mitski grad Timbuktu, no o njemu ćemo nešto kasnije. Presudili su joj neredi nastali nakon Arapskog proljeća i terorističkih napada islamističkih skupina koji su uslijedili.
„Slavim svoga Stvoritelja koji je stvorio svijet u svom šarenilu, i učinio to s čistom ljubavlju, dok drugi ljube neiskreno, i kriju svoju izdaju iza tisuću lica…“ – stih iz pjesme Djeredjere (Tinariwen)
Tuarezi su poznati po izrekama koje ćete danas često naći na internetu i knjigama, jer u sebi nose jednostavnu i univerzalnu mudrost koja je primjenjiva do današnjih dana. Na njihovom berberskom dijalektu Tamashek ostale su zabilježene sljedeće misli:
Luksuz počinje onog dana kada čovjek obuje cipele...
Ono što ne trebaš, ubit će te...
Za onoga tko si stavi omču oko vrata, naći će se netko tko će povući uže…
Poznati su i po pjesmama koje koriste kako bi osvojili srca žena koje vole. Tuareške žene kroz povijest su imale slobodu biranja muža, a u miraz bi dobivale vlastiti šator – prikladno njihovom vjerovanju da kuća pripada ženi. Žene igraju važnu ulogu u životu zajednice i uključene su u donošenje odluka, što kroz povijest nije bila odlika i mnogo razvijenijih društava.
Važnost koju su imale u društvu dočarava lik i djelo Tin Hanan, tuareške kraljice čije je ime zapravo označavalo titulu „kraljice šatora“, metaforu koja bi se mogla prevesti kao „majka svih nas“. Legendaran lik Tin Hanan iz 4. stoljeća, koji je ujedinio tuareška plemena, dugo je smatran upravo takvim – legendom ili mitom, sve dok 1925. godine u Alžiru nije otkrivena njena monumentalna grobnica. Njeno tijelo danas se nalazi u alžirskom Nacionalnom muzeju Bardo.
U 12. stoljeću uspostavili su i čuvali Timbuktu – grad u Maliju nedaleko od rijeke Niger. Timbuktu je bio sjecište trgovačkih puteva na kojem se i danas mogu vidjeti stare tuareške karavane koje prenose sol. Bio je to i kulturni i obrazovni centar carstva Mali, a „roba“ koja je odredila sudbinu grada bile su – knjige. Gotovo 700 tisuća spisa sačuvano je u knjižnicama višestoljetnog Timbuktua. Nažalost, kada je 2008. godine grad došao pod udar al-Qaede, stanovnici su se zabrinuli da će nepismeni teroristi najprije početi paliti knjige i uništavati stare knjižnice. Zajedničkim akcijama spasili su gotovo sve knjige, poručivši svijetu: „Našu vjeru bolje predstavljaju oni koji čuvaju knjige, od onih koji ih uništavaju.“
Tragični događaji prekinuli su i tradiciju održavanja pustinjskog festivala na kojem su brojni afrički glazbenici i umjetnici predstavljali svoju kulturu, glazbu, običaje, odjeću… Među njima bili su i tuareški umjetnici, poznati po svojoj glazbi i rukotvorinama od kojih uspijevaju zaraditi za život. Tko god je pokušavao zagrebati o površinu saharske/afričke glazbe, teško da se nije susreo s tuareškim bendom Tinariwen koji je također nastupao na pustinjskoj pozornici. O festivalu je 2013. godine snimljen dokumentarni film „Zadnja pjesma prije rata“, a organizatori festivala poručili su: „Dok se glazba ne vrati svojim slobodnim korijenima ekspresije i dostojanstva, Pustinjski festival trajat će kao Festival u egzilu.“
Kao što je pisao srednjovjekovni arapski povjesničar Ibn Khaldun, poznat po opisima tuareškog života: „Tijekom povijesti, mnogi su narodi patili od fizičkog poraza, no to nije bio njihov kraj. Tek kada narod postane žrtva psihološkog poraza, završava njegova priča.“ Sudeći po tuareškom duhu ovo je samo kraj jednog poglavlja, a knjiga o njima još će se dugo pisati.
