Turska Dolina leptira dom je otprilike 100 vrsta leptira, te tako čini zaštićenu oazu u kojoj vrijeme kao da je stalo.

Smještena na poznatom 500 km dugom Licijskom putu u Turskoj i dostupna samo vodenim putem, Dolina leptira površine 86 tisuća metara kvadratnih dom je otprilike 100 vrsta leptira, uključujući endemskog narančastog, crnog i bijelog Jersey tigra.

Vodopad koji se slijeva s 350 metara visoke stražnje strane kanjona s vremenom postaje pitoma rijeka koja natapa autohtono drveće s cvjetovima lavande: prirodno stanište leptira.

Turska vlada proglasila je dolinu zaštićenim područjem 1987. kako bi zaštitila leptire i lokalnu floru – odlika koja je dolinu zaštitila od sudbine njezinog bolje poznatog susjeda, Oludeniza, odmarališta na plaži 5 kilometara sjeverno, gdje su horde turista brojnije od rojeva lepršavih stvorenja.

Oludeniz, što u prijevodu znači Plava laguna, ostao je gotovo nepoznat sve dok putnici nisu tamo počeli kampirati 1980-ih. Danas je to posebno tužan primjer izgubljenog raja. Grad je ispunjen neonskim svjetlima i restoranima u engleskom stilu. More je prošarano lažnim piratskim brodovima i krstarenjima s pićem. Plaža je zatrpana pijanim, osunčanim turistima, a vedro nebo zakrčeno je naizgled beskonačnim paraglajderima koji polijeću s okolnih zelenih planina.

S druge strane, ako boravite u Dolini leptira nekoliko dana, neće vidjeti niti jedno prijenosno računalo ili mobitel. Vjerojatno zato što je jedina struja u Dolini leptira rezervirana za napajanje višestrukih restorana u tom području.

Dva puta dnevno, svježi i obilni obiteljski obroci, često uključujući domaće proizvode, posluživani su za zajedničkim stolovima pod krošnjama vinove loze. Doručci u mediteranskom stilu obično su sastavljeni od bijelog sira, maslina, krastavaca i rajčica, a večere su uglavnom vegetarijanske turske gozbe.

Na jednom kraju plaže, privremeni stanovnici često su sjedili u baru ugrađenom u stijene, pijuckali pivo i, kasno tijekom dana, gledali zalazak sunca. Na drugom kraju, pod nadstrešnicom slamnatog krova ribljeg restorana, putnici su se odmarali od vrućine uživajući u morskim plodovima na žaru. U susjedstvu, kabina sa spremnicima zraka i ronilačkim odijelima služila je kao nevjerojatna ronilačka trgovina.

Izvan obale, oni koji su bili dovoljno odvažni da se uzdignu po tankim, gotovo okomitim užadima, mogli su se popeti uz šikljajući vodopad na stražnjoj strani kanjona ili se popeti još strmijim užadima do sela Faralya, odakle se pruža širok pogled na dolinu ispod.

U podnožju Faralye, drveni štand služio je kao improvizirani bar za jednodnevne planinare iz Doline leptira i za neustrašive duše usred 500 kilometara dugog staze Lycian Way. U pivu se najbolje uživalo u visećim mrežama na rubu litice.

Za neke je Dolina leptira godišnje utočište, mjesto za bijeg od užurbanog gradskog života na nekoliko tjedana ili mjeseci. Za druge je to samo jednokratni posjet mjestu koje kao da radi izvan vremena. Minute se pretvaraju u sate, a sati u dane. Mogli biste biti bilo gdje na svijetu, ali u ovo doba, teško je povjerovati da Dolina leptira uopće postoji...