Kao da ovim područjem vlada neobična, ali opet skladna kombinacija surovosti i pitomosti. Između vrletnih planina Svilaje i Dinare smjestila se ubava dolina kojom vrluda mlada Cetina, plesucka, pjevuši i bere cijeće poput zaljubljene šiparice.

Upravo ovdje su se neki davni ljudi zaustavili, odlučili živjeti, osnovati naseobinu i nazvati je Vrhrikom. Pisani izvori kažu da se Vrhrika prvi put spominje krajem 12. stoljeća, točnije 1185. godine, a u vremenima koja su sljedila, Vrhričani su pretpostavljam, uživali u čistoj vodi, kumpirima iz luga i pečenoj janjetini. Možda se ponekad na stolu našla i bukara vina, nije isključeno.


No, kako to obično biva, pitomi predjeli često znaju zapeti za oko i mač raznim osvajačima, zveket oružja uvijek neopisivo lako prekrije glas razuma. Dođu divlji ot'raju pitome, otmu im onih par kila pečenoga koje se još ni ohladilo nije. Onda se to neko vrijeme smiri, osvajači se udomaće, dignu sve četiri u zrak, češkaju se po trbuhu, vrteljaju tratinčicu u kutu usana i pjevuše "ko ovo more platit".

I začudo, veoma brzo se pojave potencijalni investitori s namjerom ne da plate, nego da za male novce prihvatiziraju sve ono što su generacije sticale. Nekadašnji osvajači, sada u ulozi branitelja, pokušavaju se oduprijeti novim barbarima ali najčešće neuspješno, preostaje im samo herojski izginuti na bojnom polju ili časno uzmaknuti u sigurnost pozadine. O prvima se kasniju pišu pjesme i gudi u njihovu čast, ali oni pronicljiviji u pravilu odaberu opciju "be".


Upravo za vrijeme jedne takve provale horde investitora iz mračnih dubina i hladnih pustopoljina, stanovnici Vrhrike su se morali povući u utvrdu Prozor, na rubu polja. Izgradnja utvrde Prozor vjerojatno je prvi primjer poticane stanogradnje u našim krajevima. Jedinica lokalne samuprave ustupila je zemljište i osigurala svu potrebnu infrastrukturu, a sretni stanoprimci su uložili svoje vrijeme, znanje i trud.


I nije se tada radilo štrc-brc kao u našim vremenima. Da u kvalitetu izvedenih radova nije bilo potrebe sumnjati, dokaz je to, što i dan-danas, vrli Prozor stoji ponosito kano klisurina na kojoj se gnijezde vjetruše. Pogled s Prozora posebno je dojmljiv. Pred našim očima zazelenilo se prostrano polje s Peručkim jezerom, a tamo u daljini, naslagale se dinarske napolitanke.


Ondašnji stanovnici Prozora živjeli su sretno i zadovoljno, štoviše, vodili su proaktivnu demografsku politiku pa kad je unutar zidina postalo malčice tijesno, odlučili su naseliti područje u neposrednoj blizini utvrde, izgraditi lijepi gradić i nazvati ga - Vrlika.

Imala je Vrlika boljih i lošijih dana, ali imam neki predosjećaj da su najbolji dani tek pred njom. Zapravo, volio bih da je tako, jer koračajući njezinim ulicama osjetio sam posebnu atmosferu, tako karakterističnu za gradiće Dalmatinske zagore koji su, barem u svojim središtima, uspjeli očuvati urbani štih.


Izgleda da smo dospjeli taman na nedjeljnu špicu. Na sunčanoj strani ulice nismo uspjeli uhvatiti slobodno mjesto, ali je i u hladovini kafića s odličnom kavom bilo posve ugodno. Momci su prošetavali brčiće, curice takiće, a jedan ponosni vlasnik tamnog Audija ćevapčiće...

Nastavak putopisa i još puno divnih priča potražite na blogu Brod u boci...
 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju