Nijemcima su njihove autoceste po kojima jurcaju BMW-ima, Mercedesima i Audijima daleko iznad preporučenih 130 kilometara na sat simbol slobode. Uz nekoliko iznimki, kao što je Isle of Man (otok Ujedinjenoga Kraljevstva s lokalnom samoupravom, koji se nalazi u središtu Britanskih otoka) nacija zaljubljena u automobile jedina je koja si može dopustiti takvu praksu.
Neograničena brzina ipak nije dopuštena u čitavoj zemlji. U blizini naselja stiskanje po gasu se ne preporučuje, ali još je uvijek dovoljno prostora za jurnjavu. Na tim se, sigurnijim dijelovima autoceste, koji broje oko trideset posto ukupne kilometraže znatno smanjio broj nesreća.
Pozitivni trend ipak nije utjecao na to da veći broj Nijemaca poželi voziti sporije ili uvesti ograničenja brzine, baš kao što ni Amerikanci ne vole slušati o restrikcijama posjedovanja oružja ili Japanci o lovu na kitove. Od vremena Carla Benza, "auto naciji" su njihovi limeni ljubimci ponos proizvodnje, izvoza, kao i dio nacionalnog identiteta.
U nešto mračnijim vremenima Hitler je intenzivno radio na stvaranju mreže cesta s više trakova, koje su u poslijeratnim godinama pridonijele ekonomskom uspjehu zemlje. Preteča današnjeg autobahna u Njemačkoj nastala je u poslijeratnoj Weimarskoj Republici 1932. godine i povezivala je Köln i Bonn. Cesta još uvijek postoji, i dio je autobahna 555.
Nešto kasnije Hitler je zadužio Fritza Todta za njemačku cestogradnju. Todt je stajao iza programa otvaranja radnih mjesta koji je, prema nacističkoj propagandi, pomogao iskorijeniti nezaposlenost u Njemačkoj. Radnici autoputa živjeli su u radnim kampovima u blizini gradilišta, ali ne i dobrovoljno - regrutirala bi ih služba rada Reicha - i tako su obrisani iz evidencije nezaposlenih.
"Zbog velikog broja radnika potrebnih u ratnoj proizvodnji nije bilo dovoljno ljudi za izgradnju autoputa, zbog čega je rasla potreba za prisilnim radom", potvrđuje Alice Etropolszky, berlinska stručnjakinja za promet.
Do 1942. godine dovršeno je tek 3800 km od planiranih 12.430 kilometara autoceste. Nakon rata većina cesta u zapadnoj Njemačkoj se obnovila, a osmišljen je i program proširenja koji je započeo pedesetih godina. Bundesautobahn danas ima čak 13.000 kilometara autoputa, što ga svrstava među najduže i najgušće cestovne sustave na svijetu. Većina dionica ima dva, tri ili čak četiri traka u svakom smjeru, kao i dodatni trak za nuždu.
Autoput je u Njemačkoj institucija. Kraftwerkov hit "Autobahn" 1975. godine neumorno se vrtio i osvajao glazbene ljestvice, a inspirirao je i braću Coen u "Velikom Lebowskom". Imena restorana, kafića i klubova diljem Europe također nose njemački naziv za autoput.
Romantičarsku priču o slobodi na stranu, Njemačka bi uvođenjem ograničenja na cestama itekako smanjila visoku emisiju zagađenja CO2, a znatno bi pao i broj ljudi koji ostavljaju živote na cestama zbog velike brzine. Ograničenje brzine na autocestama prometnim čelnicima čini se „izvan pameti“, no političke inicijative o odgovornijem ponašanju ipak se bude. Takva uplitanja u „slobodu nacije“ izazivaju bijes sindikalnih vođa i ljutitih vozača koji pomisao na zabrane doživljavaju emotivno.
Kako će Njemačka smanjiti zabrinjavajuće brojke zbog kojih ne ispunjava klimatske ciljeve, tek ćemo vidjeti. Ograničenje brzine na autoputu od 120 kilometara na sat nadoknadilo bi petinu zaostatka Njemačke do cilja postavljenog za 2020. u prometnom sektoru, tvrde stručnjaci za okoliš.
