Galerija
Zimi se nekako dijelimo na dvije skupine – one koji pokušavaju pobjeći od hladnoće glavom bez obzira i maštaju o vrućem pijesku, beskrajnim plažama i barem tjedan dana bez pernate jakne i zaleđenog nosa… i one koji uživaju kad se temperatura zaglavi oko nule, a sanjaju o pravoj zimi i stalno provjeravaju cijene avionskih karata za neke sjeverne destinacije, što bliže Arktiku - to bolje.
Uz isprike prvoj grupi, nećemo se sada baviti plažama, nego pravom zimom i pravim zimskim iskustvima koje možete bukirati u našim i u stranim agencijama. Ponuda turističkih aranžmana i putovanja koja nude jedinstvene doživljaje sve je šarenija – od posjeta selu Djela Mraza preko "hvatanja" aurore borealis do – što ćemo vam za čas predstaviti – safarija s haskijima, odnosno vožnje saonicama koje vuku haskiji. Naravno, nije isključeno ni da ćete u psećoj zaprezi vidjeti auroru ili Djeda Mraza.
Vrhunski sportaši
Prije svega i za sve koji bi se mogli pobuniti na ovu ideju - haskiji koji vuku saonice imaju malo veze s vašim Fifijem koji spava s guzom na radijatoru. Haskiji su radna pasmina pasa i zlostavljanje je za njih život kućnog ljubimca u klimi toplijoj od one za koju su napravljeni i s načinom života koji nikako ne odgovara njihovim radnim karakteristikama. Haski je, iako nekad ima manje od 30 kilograma, mrcina kreirana za rad i vuču tereta, koja stotinjak kilometara s opterećenjem odradi za doručak i – zagrijavanje.
Za razliku od pasmina pasa koje su uzgajane za krilo i maženje (npr. kavaliri) ili onih za suradnju s čovjekom (npr. ovčari), u glavi je haski (kao i svi polarni psi) vrlo samostalan i tvrdoglav. Zato će se oni koji ih pokušavaju napraviti ljubimcima žaliti da ih ne slušaju, ali za to postoji jako dobar razlog. Naime, haskiji su „napravljeni“ za vuču tereta i prijevoz ljudi u hladnom podneblju s puno snijega ispod kojega se često kriju razne opasnosti. Da pas koji vuče saonice nije svojeglav i nema sposobnost sam odlučiti kada se sluša čovjeka, a kada ne – jer je tamo kuda ga čovjek navodi, na primjer, ledenjačka pukotina - ne bi bilo dobro.
Za vuču saonica mogu se koristiti i sibirski haskiji, ali češće se uprežu aljaški haskiji zbog svoje snage, brzine i agilnosti. To su uglavnom mješanci više sjevernjačkih pasmina, koji su dobiveni od jedinki izuzetnih vučnih sposobnosti.
Pseća zaprega sastoji se od parnig broja pasa, a njihova mjesta nisu slučajna. Na kraju zaprege, najbliže sanjkama, moraju biti iskusniji psi jer je posao na toj poziciji najteži i najzahtjevniji, oni su pogonska snaga zaprege. U sredini su psi koji nemaju dovoljno snage da budu na kraju, a nisu ni dovoljno dobri lideri. Čelne pozicije obično zauzimaju ženke jer su opreznije od mužjaka. Prosječna brzina kojom se kreće pseća zaprega je 25 kilometara na sat. Pauze forsiraju vodiči, psima i ne trebaju toliko često. Da mogu, oni bi trčali čitav dan. Ipak se radi o vrhunskim sportašima.
Naučite "voziti"
U turističkim paketima od Laponije do Grenlanda, Aljaske ili Kanade možete isprobati kraće vožnje psećom zapregom koje traju sat ili dva i u tom slučaju ćete jednostavno biti voženi. Ali možete se i odlučiti za višednevno polarno iskustvo u okviru kojega će i vas naučiti upravljati psećom zapregom. Škola ne traje dugo, ali morate naučiti osnove upravljanja kako ne biste bili opasni za sebe i za pse.
Obično će vas u takvom paketu odvesti i na neku od farmi haskija, a često će vam ona biti i polazišna točka u bijela bespuća. Kada psi vide da se slaže zaprega i da se spremaju sanjke – njihovo uzbuđenje je ogromno i jedva čekaju krenuti.
Odlučite li se ovako otići malo istrčati pse, doživljaj sigurno nećete zaboraviti čitav život. Šume, zaleđena jezera, prve zrake sunca nakon višemjesečnoga mraka, tradicionalni ribolov u koji će vas vjerojatno povesti vaši vodiči i pješačenje na krpljama dok se psići oduševljeno valjaju u snijegu pored vas ne mogu se iskusiti iz tuđih priča. Kao ni okus vrućeg čaja nakon višesatne vožnje psećom zapregom.
