Kad te iz dubokog sna, usred noći, probudi svađa susjeda s kojima dijeliš zid spavaće sobe i to po peti put u tjedan dana, jednostavno moraš popizdit! Dali smo im još tjedan dana i pratili svaki preglasni zvuk s druge strane. Dragi je čak uspio mobitelom snimiti brutalno pičkaranje, zvuk pljuskanja i udaranja po namještaju. Prestrašno! No, da krenem od početka i lijepo predstavim sve stanare prekrasne, stare zgrade u širem centru ovog bajkovitog škotskog grada.
U prizemlju živi starija žena koju smo samo dva puta vidjeli kako viri kroz prozor, a tu i tamo se na prozoru nađe i veliki crni mačor koji ima onaj tipičan 'whateva' pogled. Vrata s desne strane prizemlja pripadaju mršavoj ženici srednjih godina, koja izgleda ko ona Honey Bunny iz Pulp fictiona, masne kose i s čikom u zubima. Žena je hodajuća kontradikcija jer nam je u više navrata probala prodati Avon proizvode. Nekako ne izgleda da djeluje. Na prvom katu smo odmah uočili čovjeka s kojim bi se trebali skompati. Lik ima natpis na vratima: No fucking scum! Da pojasnim, termin 'scumbag' je ovdje vrlo popularan i označava škotsku, izgubljenu mladež na socijalnoj pomoći, najčešće bivši ili sadašnji ovisnici, mlade žene bez prednjih zuba s 2-4 djece i likovi s tzv. chelsea smile-om na faci (ono kad imaš veliki ožiljak od kuta usnice do pola face, zarađen ili u tučnjavi ili ako si nekoga cinkao). Pazi slučajnosti, većina ih se smjestila u našem kvartu! No, naziv 'scumbags' je malo prebrutalan za mene, pa ih ja zovem Tarantinovci.
Dakle, na prvom katu žive stanari s kojima – samo lijepo. Lik s natpisom je stari gamer, odmah nam se predstavio i pozvao nas na pivu. Zidovi stana puni Skyrim postera, police pune video igara, kolekcionarskih figurica i retro filmova. Kako smo i dragi i ja bili višegodišnji ovisnici o World of Warcraft-u, ovaj nas je susjed odmah osvojio. Dakle, Mark je naš! U ugodnom razgovoru saznali smo sve o ostalim stanarima. Preko njega živi stari pimp, George. Ima preko 60 i glavni je šef zgrade. Njemu se treba obratiti ako imamo bilo kakvih problema s Tarantinovcima. George farba kosu u tamno smeđe, nosi kožnu jaknu i brine o čistoći zgrade, antisocijalnom ponašanju stanara te lijepi prijeteće natpise u hodniku tipa:'Uklonite govna vaših pasa iz backyarda!' E, da...jedini porok Georga su mlade prostitutke. Ako vidimo kakvu mršavu plavušu u porno štiklama kako ulazi u zgradu – to je njegova 'narudžba', i to nas ne bi trebalo smetati, kako tvrdi Mark. Hm, ooook!
No, na drugom (našem) katu – fakat smo se sje... Naime, tu žive najglasniji Tarantinovci ikad. Tip je isti mr. Pink (Buscemi), a ženska je tri puta veća i jača od njega. Oboje su glasni za popidzit, a imaju i veliko tele od pesa koji se zaletava u vrata svako malo jer ga ne šeću dovoljno. Osim što se deru usred noći i očito uživaju u sado-mazo vezi (svaki mazohista treba sadistu), tu i tamo se i poševe, a to onda zvuči prestrašno. Ti se zvukovi ne mogu povezati s ljudskim rodom. Ali bolje da se ševe nego svađaju. Oh da, njihova vrata nemrete fulat jer zapravo – umjesto vrata imaju zabijenu staru, drvenu panel ploču (jer je očito neko nasilno pokušao ući) pa nemaju love za popravak.
Ali to nije sve. Ravno preko nas doselio se korejsko-indijski par koji je do sad imao tristo pedeset partija useljenja. Kako očito žive daleko od ostatka obitelji, susjeda obavezno priča prek skype-a s rodbinom oko 11 navečer (valjda zbog vremenske razlike) i to na sav glas. Ne moram ni spominjati da su zvukovi ovog egzotično-iritantnog jezika (valjda zbog visokih tonova u njenom glasu) toliko glasni da čuješ i tetku s druge strane kak se dere! Mark je jedne večeri došao gore, dobro izlupao vrata, a kad se mala, egzotična seksi susjeda pojavila – samo je rekao:“You are making too much fucking noise, shut the fuck up!“ Ženica nije niš odgovorila, ali sudeći po istim zvukovima samo par dana poslije, imam osjećaj da ni imigranti više nisu što su nekad bili (nevidljivi i ljubazni susjedi).
Na kraju, iznad nas živi neka ekipa koju zovemo „tete u štiklama“. Naravno da imaju drvene podove, a štikle ne skidaju odmah kad dođu s posla. No, čovjek se na sve privikne. Iako sam godinama živjela u kući na selu, gdje ni pijetao nije bio preglasan, radim na toleranciji glede netolerantnih.
Moram priznati da u zgradi nikad nije dosadno, a i uživamo u dizajniranju našeg malog stančića. Možda i kupimo tipičan škotski natpis za vrata ili otirač s porukom:"Get the fuck outtta here!" Izgleda da je to ovdje moderno... i neophodno.
Još puno ovakvih veselih pričica potražite na blogu Lunachick!
