Vila Rebar iznad zagrebačkih Gračana, iako je već četiri i pol desetljeća tek ruševina na kraju jednog od najnapučenijih zagrebačkih vikend-parkinga, u što se svaki tjedan pretvara cesta podno nekadašnje donje stanice stare žičare, nikada nije zaboravljena u kolektivnoj memoriji Zagrepčana kao jedno od onih mjesta koja su Zagreb činila Zagrebom.
Skrivena u hladu medvedničkih bukvi, ona je izgrađena 1932. godine na mjestu starije lovačke kuće, prema projektu poznatog arhitekta Ivana Zemljaka. Prizemlje je bilo od kamena, razvedeno voltima, na njemu se pod zelenim krovom šepurio moderni drveni ljetnikovac, a iza njega, u duhu modernih vremena, bio je uređen i teniski teren.
Danas su od Vile Rebar ostali tek kameni zidovi obrasli u bršljan i šikaru, ali i oni, i šuma oko njih koja se svega još dobro sjeća, pričaju priču o čitavom jednom stoljeću. O vremenu kada je ova padina bila daleko od grada, kada su tek rijetki avanturisti prolazili pored stare lugarnice, pa o tome kako se grad počeo uspinjati svojim brdom, o vremenima punim optimizma i onima crnim, najcrnjim.
Dobra vremena i loša vremena
U Drugom svjetskom ratu Vilu Rebar prisvojio si je Ante Pavelić, vjerojatno inspiriran Hitlerovim Berghofom koji je posjetio 1941. godine, pa je ispod vile i on dao izgraditi bunker i mrežu tunela za sklonište i bijeg. Neki od krakova tunela izlaze blizu vile u okolnoj šumi, a neki su zazidani ili nikad probijeni, ali u mašti oni vode – do Brestovca, Griča, centra grada ili tkoznakamo.
Vojna mašinerija u šumi iznad grada, pompozni Pavelićevi dolasci i svita od nekoliko stotina vojnika, izazivali su čuđenje i uzbuđenje kod rijetkih stanovnika malenih kuća što su se stisnule uz potok Bliznec nešto niže, pa su ih tako nakon nekoliko godina zauvijek i otpratila djeca koja su mahala s klimavih ograda, mašući najače što su mogli.
Nakon rata Vila Rebar mijenjala je i izgled i namjene, pa je tako bila dječje odmaralište i planinarski dom, da bi, kada je krajem 1950-ih prešla u vlasništvo ugostiteljskog objekta "Risnjak" postala restoran (sa sobama), a tuneli oko nje postali su – frižideri. Jednako su posjećivali izletnici, obitelji i poslovnjaci, tu se uživalo u miru, slavilo, razgovaralo i nazdravljalo, po redu.
U njoj je slavio i Dinamo, te delirično dobre 1967., nakon utakmice odigrane protiv Eintrachta 14. lipnja – mnogi se još sjećaju datuma, rezultata i sjajnog centaršuta velikoga Štefa Lamze za 4-0. Slavilo se do dugo u noć u Vili Rebar, a nesretan pad s balkona tog je Dinamovog heroja koštao karijere i onemogućio mu već dogovoreni transfer – u inozemstvo, a onda je to bila velika stvar.
Posebno je veselo bilo na tradicionalnom cjelonoćnom druženju nakon polnoćke u obližnjoj crkvici Kraljice Hrvata, kakvo se zadnji put spontano dogodilo o Božiću 1979. Naime, dan prije Badnjaka 1980. godine Vila Rebar izgorjela je u (šaputalo se - podmetnutom) požaru koji je u trenutku progutao njezine drvene zidove, a ostalo je samo kameno prizemlje.
Zaboravljena i sama
Od onda – stoji. Posljednji se put u njoj (zapravo, ispod nje) tulumarilo u ratnim 1990-ima, kada su zagrebački tuneli postali popularno mjesto za underground partyje. Danas nema baš nikakvog rejva, tek nešto smeća i gusta šikara koja se pomalo stapa s okolnom šumom.
Njezini su zidovi neobičan bljesak zagrebačkih slika u kojima istovremeno živi gotovo sto godina Zagreba. Gospoda s izrezbarenim planinarskim štapovima, mladost u bijelim teniskim opravama, jedan masovni ubojica, bezbroj razdraganih obitelji na terasi, ona jadna generacija kojoj je bilo zabranjeno da budu mladi jer je netko rekao "rat" i ona poslije njih koja se fluorescentnim sprejevima obračunava s ružnom povijesti i poziva na - ljubav.
Provela nas je Vila Rebar onim što je ostalo od njezinih odaja, pustila nas da joj zavirimo u sve kutke i utrobu, a onda se zaogrnula svojim maglenim ogrtačem, diskretno, kako i priliči staroj dami, zijevnula i dala nam do znanja da bi se sada - malo odmorila.
Možda je čeka neko ljepše jutro. Nakon nedavno napokon okončanog dugogodišnjeg postupka vraćanja oduzete imovine, njezin je vlasnik postao Grad Zagreb, a onim što je od vile ostalo upravlja PP Medvednica, u kojem, kažu, imaju brojne ideje za oživljavanje Zemljakovih zidova.
Istarski Sibir: Pijana atrakcija mračne prošlosti koja je danas idealna za izlet
