Galerija
Mnogima je na prvi pogled sumo hrvanje samo sport u kojem se debeli muškarci zalijeću jedan u drugoga, ali koliko god smiješno nekome to izgledalo, radi se o itekako ozbiljnoj stvari i njegovanju tradicije. Sumo je cijenjeni japanski sport, star više od 1500 godina i isprepleten je sa šintoističkim ritualima. U početku se prakticirao u hramovima za plodnu žetvu i odavanje časti duhovima – kamijima. I danas je sumo prožet šintoističkom simbolikom – od posipanja soli prije meča, što simbolizira pročišćenje do ritualnog ulaska u ring, koji se smatra svetim mjestom.
Zabranjen ulazak ženama
Ženama je zabranjeno sudjelovati – ne samo boriti se, nego ne smiju ni kročiti u sumo ring, jer se smatra da one zagađuju svetost prostora. Jednom prilikom je nastao skandal kada je guvernerka Osake, Fusae Ohta trebala uručiti nagradu hrvaču – ali joj nije bilo dopušteno ući u ring. U 18. stoljeću ženski sumo je postojao u pojedinim regijama zemlje, iako više kao zabava – no danas je strogo zabranjen u profesionalnom kontekstu.
Sumo meč ne počinje dok oba hrvača istovremeno ne stave ruke na tlo (što često vodi do psiholoških igara i odugovlačenja), a jednom kad počne, rijetko traje dulje od nekoliko sekundi. Ponekad može potrajati do četiri minute. Meč završava kada hrvač izađe iz ringa ili bilo koji dio njegova tijela (osim stopala) dotakne tlo. Jedno od novih pravila diskvalificira hrvače kojima spadne mawashi – pojas od teške svile, što je uvedeno kad je Japan prihvatio zapadnjačke stavove o golotinji.
Ne smiju pokazivati ljutnju
Hrvači uvijek moraju nositi kimono i drvene sandale, a frizura s chonmage (čuperak kakav imaju i samuraji) je obavezna. Mlađi nose jednostavniju odjeću, a stariji smiju birati individualni stil. Osim toga, moraju se i ponizno ponašati u javnosti - ne smiju pokazivati veselje niti ljutnju tijekom mečeva, likovati niti se ponašati teatralno.
Život profesionalnih sumo hrvača je iznimno težak i strogo uređen. Hrvači žive u zajedničkom prostoru koji se naziva heya ili beya, čiji se naziv doslovno prevodi kao soba, a prevodi se kao štala ili bratovština. Hrvači ondje treniraju i žive, vodeći životni stil koji djeluje kao mješavina samostana i vojske. Heya je bliža srednjovjekovnoj bratovštini nego modernom sportskom timu — to je grupa koja zajedno živi, jede, trenira, spava i druži se, pod autoritetom jednog ili više starješina.
Većina heya smještena je u i oko četvrti Ryōgoku u Tokiju, tradicionalnom središtu suma, ali su s vremenom visoke cijene zemljišta dovele do toga da se neke novije zajednice pojavljuju i u drugim dijelovima Tokija ili njegovim predgrađima.
I dok je 2004. godine Japansko sumo udruženje zabilježilo rekordnih 55 aktivnih heya, njihov broj je u padu. Trenutno postoji 45 aktivnih sumo štala od kojih svaka pripada jednoj od pet ichimona (frakcija ili klanova). Ove skupine heya, svaka sa svojom poviješću, tradicionalno služe za očuvanje povezanosti štala koje su povezane obiteljskim vezama, ali također imaju ulogu u borbi za utjecaj unutar Japanskog sumo udruženja.
Najmlađi jedu ostatke
Osim hrvača, svi tradicionalni profesionalci u sumou (kao što su gyōji – suci, yobidashi – najavljivači i pomoćnici, te tokoyama – frizeri za tradicionalne frizure) također moraju pripadati nekoj heyi. Mlađi i niže rangirani članovi zajednice moraju prvi ustajati, pospremati, posluživati starije, kupati se zadnji i jedu ostatke.
Discipliniranje i fizičko kažnjavanje nije zabranjeno nego posve uobičajeno, a posljedice mogu biti itekako ozbiljne. U prošlosti sumo hrvači nisu bili debeli, nego žilavi i mišićavi. Tek u 20. stoljeću se razvila ideja da je veličina prednost jer u sumou nema težinskih kategorija.
Hrvači jedu posebnu vrstu obroka koja se naziva chankonabe, treniraju na prazan želudac i idu na spavanje odmah nakon jela da bi što više povećali masu – ponekad konzumirajući i do deset tisuća kalorija dnevno. No, to ima cijenu: očekivani životni vijek sumo hrvača više je od 10 godina kraći od prosječnog Japanca. Borci su na vrhuncu snage između 25. i 30. godine, a najčešće se povuku u 36. godini.
Europski narod koji će vam reći sve u lice: Iskrenost bez takta koja šokira turiste
Sumo gulaš
Chankonabe, poznat i kao chanko ili sumo gulaš, japanski je gulaš, odnosno jelo iz jednog lonca kojem je baza pileći temeljac, a kuhar ostale sastojke dodaje prema onome čega ima u kuhinji. Glavninu jela čine proteini poput piletine, ribe koja se prži i oblikuje u kuglice, tofua ili govedine. Dodaje se i povrće poput daikona i bok choya. Za vrijeme sumo turnira, chankonabe se priprema isključivo s piletinom – jer se vjeruje da hrvač uvijek treba biti "na dvije noge" poput pileta, a ne na sve četiri.
Chankonabe se poslužuje u velikim količinama, uz pivo i rižu kako bi se povećao unos kalorija. Stariji hrvači i gosti u štali prvi biraju što će jesti, dok mlađi hrvači dobivaju ono što ostane. Ovo jelo možete pojesti i izvan štale, u nekom od japanskih restorana, posebice u onima koje vode umirovljeni sumo hrvači, koji su sport odlučili zamijeniti radom u kuhinji. Prvi takav restoran, Kawasaki Chanko, otvoren je 1937. u četvrti Ryōgoku u Tokiju, gdje se nalaze mnoge poznate sumo štale.
Osim posebne prehrane, sumo hrvači moraju slijediti brojna pravila. Jedno od njih je (nevjerojatno, ali istinito) da ne smiju voziti automobile. Nakon teške nesreće u kojoj je sudjelovao jedan sumo hrvač, Sumo asocijacija zabranila je hrvačima da sami voze.
Potopljeni Pompeji: Talijanski grad poroka koji možete razgledati - ako zaronite ispod površine
