Noćni život je malo podbacio. Vjerovali smo u onaj mit da čim zađe sunce, veseli Kubanci izlaze na ulice, uzimaju gitare i plešu i pjevaju do zore. Nažalost, u Havani svi sjede na šetnjici uz more, žvaču rum iz boce i rijetko kad zasviraju. Veća im je fora ganjati automobile po nesređenim cestama, pa je atmosfera ponekad kao u «Briljantinu». Ulaz na živu svirku se naplaćuje od 5-10 pesosa i tamo se pruža izbor od nastupa preživjelih članova Buena Viste, preko kubanskih kopija Miše Kovača i Dalibora Bruna, sve do Case Musice u kojoj na stejdžu ima barem 20 glazbenika, plesača, pjevača, prolaznika i jedan na štakama. Ali taj je brzo sišao. Kratki koraci, muška statika i vrckavo okretanje žena pune dvoranu u kojoj se svi pune koktelima, glasnim trubama i veselom atmosferom. Čak i prijateljice noći, koje su uljudne, uslužne i očarane Europljanima, sve dok se na vratima ne ukažu časnici venezuelanske mornarice. I više ih nismo vidjeli. Ni jedne ni druge...
Varadero je resort sa četrdesetak hotela i popratnih sadržaja, kakav možete vidjeti i u Turskoj i na Ibizi i bilo gdje, pa i nije ostavio neki dojam. Plaže su pješčane, s ponekim mučkim kamenom, mutne ako ima valova, i pune trave ako ih nema. Ipak, kad zaposlenici zorom zaoru plažu (doslovno), pijesam dubok 30 centi postaje divan tepih u kojeg je prekrasno polegnuti tijelo izmučeno besplatnim Mojitosima. Da, svatko si jednom u životu treba priuštiti all exclusive narukvicu. Još je nisam skinuo... Sve je puno suvenirnica koje su duplo skuplje od onih na tržnici uz more u Havani, ali kupljena je još i baseball loptica, obavezni suvenir s otoka na kojem još nisu čuli za nogomet, vjerovali vi to ili ne. Dobro, osim u malim količinama.
Kubanke su prekrasne, šarolik miks indijansko-španjolsko-crnačko-američkih gena, što u kombinaciji s bisernim zubima ostavlja fantastičan dojam. Visoke su i razvijenije u guznom negoli prsnom košu. Kubanci su još i ljepši, razvijeni i žilavi sbog nedostatka junk fooda i viška nastave tjelesnog u školama – država nagrađuje najbolje sportaše! Inače, plaće ne da su mizerne, nego su besmislene. Prosjek je 20 eura. I slovima – dvadeset eura, pa iako ne plaćaju ni zdravstvo ni školstvo, a grijanje im ne treba, ljudi na sve načine pokušavaju doći do dodatnih izvora. Pa nekako lakše daš taj bakšiš... Taksist će vam za vožnju uzeti 4-5 pesosa pa svi žele biti taksisti, kirurg zarađuje 40 pesosa i u slobodno vrijeme radi kao taksist. Mnogi su Kubanci pokušali preko mora pobjeći do Amerike, neki uspjeli, 12 milijuna ostalo. Amerikancima su trn u oku jer bi ih kupili i opet si napravili privatni Disneyland (Kuba je bila omiljeno okupljalište Ala Caponea i ostalih mafijaša), Rusi još uvijek žale što nemaju SAD na dlanu, a Kinezi su lagano bacili prstiće i sad slove kao najbolji prijatelji. Sprema se svašta na Kubi i zato je krajnje vrijeme da je posjetite. Makar da čujete priču i poneku pjesmu o heroju Che Guevari, posjetite kuću ili omiljenu birtiju drugog velikog kubanskog Ernesta, Hemingwaya, ili jednostavno uživati u rumu, koktelima, jastozima i razgovoru s prelijepim i još uvijek ponosnim Kubancima, makar im za to morali ostaviti pokoju marku. Zaslužili su to...
