Puno je tinte potrošeno i puno poslovica napisano o planovima i planiranju. Kako mi bajkeri planiranje shvaćamo izuzetno ozbiljno, prije svega jer nam je sam čin istog veliki gušt, tada nam i promjena tih istih planova zadaje glavobolje. Autora ovog putopisa ovogodišnje putovanje njegovim čeličnim konjem trebalo je odvesti preko tajanstvene Moldavije u ljepoticu Crnog Mora – Odessu dok je našeg Jozu njegova neutaživa želja za avanturom te Grande Cohones, rekli bi braća Meksikanci, pozvala u daleki Kazahstan. Rute su bile odabrane, motori opremljeni a vizure planina i beskrajnih zavojitih cesta već su se materijalizirale u našim snovima.
No, evo nama korone koja nas je, ako ne ništa drugo, naučila da su planovi zaista nešto što ne trebamo uzimati sasvim za ozbiljno.
Pošto je sama situacija s granicama i drugim valom neizvjesna zaključili smo da nije sasvim pametno riskirati odlazak toliko daleko od kuće jer koliki god ljubitelji avanture bili, nenadano zatvaranje granica moglo bi nas koštati par mjeseci neplaniranog ostanka u Moldaviji ili Kazahstanu. Iako rad u autopraoni u moldavskoj prijestolnici Chișinău ili čuvanju ovaca u Kazahstanu ne zvuči sasvim loše, upisivanje novih vještina u životopis ćemo ostaviti za neku drugu priliku.
Oduvijek smo govorili da živimo u najljepšem dijelu svijeta te da imamo ogromnu privilegiju jer za par sati možemo stići do plavog mora, kristalno čistih Alpa, gradova civilizacijsko povijesne važnosti te prekrasnih ljudi i bogate gastronomije. Kako smo zadnjih par godina u svojim putovanjima posjetili daleku Afriku te vozili gotovo svim cestama Europe te ponekim Azije, vjerujemo da je pravo vrijeme da se vratimo istraživanju prekrasne regije.
Poslije dobrog ručka i konstruktivnog razgovora, dogovor je pao – idemo u brdovitu Crnu Goru a vrhunac i cilj ovog putovanja činiti će magična planina i nacionalni park – Durmitor.
Naš vjerni i pouzdani pratitelj na putovanjima – motostop.hr – pobrinuo se da naši motocikli budu vrhunski pripremljeni te da se sasvim opušteno možemo posvetiti guštima avanture znajući da su eventualni kvarovi svedeni zaista na minimum.
Ranim jutrom nalazimo se na izlasku iz grada, pijemo brzu kavu, skačemo na svoje propete konje i krećemo starom cestom prema Dubrovniku. Danas treba proći preko 700 kilometara puta te se dokopati Trebinja gdje ćemo provesti prvu večer.
Cestom koju smo već prošli nebrojeno puta vozimo sasvim opušteno poznavajući njen svaki zavoj i specifičnost. Po putu nas pozdravlja lagana kišica koja nas taman hladi kako bismo osvježeni mogli nastaviti dalje. Uskoro stižemo u Sinj gdje ćemo odmoriti te doslovno u zadnji čas izbjegavamo ogroman pljusak koji nosi sve pred sobom. U sridu! Proljetna nevera se smiruje brzo poput topota alkarskih konja te nastavljamo dalje. Brzom cestom stižemo do Splita, gdje dalmatinski dio ekipe ispod kaciga pjevuši – ruke ćemo skupa za bile dići k'o jedno srce za Hajduk ćemo biti, zagorski dvojac razmišlja o očima boje Dinama. Kasnije dok smo diskutirali o nebrojenim muralima posvećenima Hajduku koji se protežu do Splita do Dubrovnika zaključili smo da je ljubav Dalmatinaca prema ovom klubu nešto što se ne da riječima opisati i da se kao takvo mora poštovati bez obzira za koga navijate.
Vozeći dionicom od Splita prema Dubrovniku shvaćamo da je cesta apsolutno prazna. Sunce, optimalna temperatura i preko 200 kilometara puta uz more samo je naše. Zaista, ovo je nešto što će nam se dogoditi vrlo vjerojatno samo jednom u životu. Dok naši motori predu, prazne plaže i nebesko plavo more daju nam, nakon toliko godina, potpuno novu perspektivu ljepote hrvatske obale. Kroz kacige upijamo miris borova, a dok pored nas lete galebovi osjećamo se kao da nas dočekuje počasna dalmatinska eskadrila.
U takvim trenucima uvijek razmišljam koliko sam sretan i povlašten da sam na svojim putovanjima doživio toliko lijepih „slika“, boja i mirisa koje će mi zauvijek ostati urezanima u pamćenje. To je nešto što mi nitko nikada neće moći oduzeti.
Salutiramo galebovima koji nas pozdravljaju, letimo poput Ivice Olića preko Makarske rivijere, brzo prelazimo granicu te stižemo do bisera Mediterana Dubrovnika, gdje se po dobrom starom običaju, zaustavljamo te bez riječi neko vrijeme promatramo taj veličanstveni grad okupan suncem.
Zavoj ili dva i evo nas u Trebinju. Par sati provodimo u traženju smještaja pošto se ulice u ovom pitoresknom gradu, kažu nam, mijenjaju svakih par mjeseci te se hotel/apartman nalazi usmenom predajom.
Ranim jutrom svi smo na nogama te s balkona svog apartman gledamo na Trebinje koje se polako budi. Ispred kuće trešnja, iza nje polako teče rijeka dok djeca na biciklima kreću na pecanje. Prizor podsjeća na scene iz Andrićevih knjiga, a mi uz kavu raspravljamo kako na Balkanu još uvijek postoje djeca koja će u svom djetinjstvu uživati kao i mi – uz rijeku, igru i pravo neiskvareno prijateljstvo. Ta nas spoznaja ispunjava veseljem i dobrom energijom dok se spuštamo u centar grada na čijem glavnom trgu ljudi prodaju domaće proizvode, rukom motane cigarete te slične davno zaboravljene proizvode. Kupujemo ponešto te provodimo neko vrijeme u razgovoru sa lokalcima što je uvijek i jedan od najljepših dijelova putovanja te razlog zašto ista i poduzimamo.
Penjemo se do manastira Hercegovačka Gračanica, razgledavamo prekrasnu unutrašnjost crkve te neko vrijeme provodimo na vidikovcu sa kojeg puca pogled na grad.
Spuštamo se do Arslanagić mosta koji je nazvan po istoimenom gospodinu koje je od Turaka dobio pravo da naplaćuje mostarinu. Sposoban neki čovjek. Nekoliko stotina godina poslije, izgradnjom hidrocentrale most je potopljen. Sjetili se susjedi da je most ipak zanimljiv pa su spustili razinu vode, rastavili ga ciglu po ciglu i izgradili na drugoj poziciji.
Prelazimo kameni most nadajući se kako će on generacijama koje dolaze predstavljati simbol zajedništva, tolerancije i prijateljstva, a da će besmislene podjele njima biti samo jedna beznačajna crtica na satu povijesti. Na kraju krajeva, jedan pametan čovjek napisao je da od svega što čovjek u životu podiže i gradi, ništa nije vrijednije i bolje od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji od hramova, prema svakom jednaki, korisni, smisleni te ne služe ničemu što je zlo.
Na drugom kraju kamenog mosta čekaju nas naši motori koji nas prekrasnim (praznim) cestama brzim kasom vode do Nikšića. Sa naše desne strane prati nas moćna rijeka te planine koje se izdižu visoko iznad nje. Na putovanjima zaista pazimo na ograničenja brzine pošto smatramo da je važno poštovati zakone svake države u kojoj smo, na kraju krajeva, samo gosti. Ipak, na ulasku u Nikšić zaustavlja nas mrki crnogorski policajac. Nakon uvodnog odmjeravanja i uobičajenih pitanja lice zakona se odjednom opušta, izbacuje desetak viceva od kojih su nas još dugo vremena boljeli trbušnjaci, zove gazdu restorana sa vrhunskom janjetinom, dogovara nam ručak preko reda i želi nam sretan put. Ovakve ljude susrećemo po cijelog zemlji.
Crnogorski narod je jednostavno opušten, sa prirodnim humorom i životnom filozofijom koja ih zasigurno čini sretnima i dugovječnima. Uzimamo njegove kontakte dok on obećava da će se javiti čim bude u Zagrebu. Preporuka restorana je bila zaista vrhunska dok se nakon ručka borimo ostati budni. Tokom ručka kao i na svim našim pauzama vlada fenomenalna atmosfera prepuna zdrave zezancije bez miješanja raznih nepotrebnih egoizama i nametanja osobnih mišljenja. Mi smo svi zaljubljenici u motore i avanture, a prije svega prijatelji koji nastojimo ugoditi jedno drugom. Nema vremena za predugo opuštanje jer mora se stići do Žabljaka i Durmitora.
Preko Plužina stižemo podno Žabljaka te se penjemo na mitski Durmitor. Durmitor je planina i nacionalni park u Crnoj gori. Smatra se da njegovo ime potječe od keltskih riječi koje znače „planina puna vode“. Ovo fascinantno i autentično djelo majke prirode, proglašeno je nacionalnim parkom 1952. godine. Smješten na sjeverozapadu Crne Gore, park obuhvaća masiv Durmitora s kanjonima Tare, Drage i Sušice. Ova raskoš prirodnih ljepota te kulturnih vrijednosti donijela je ovom nacionalnom parku čast da se uvrsti u popis Svjetske kulturne i prirodne baštine, dok je rijeka Tara i njena kanjonska dolina uvrštena u svjetski ekološki rezervat biosfere. Prolazimo cijeli park motorima te jednostavno uživamo u neizrecivim vizurama. Ovo je zaista čarobna planina kojoj se svakih par godinama vraćamo te svaki put ostanemo zapanjeni njenom brutalnom ljepotom.
Kod Valovito Jezera nailazimo na zelenu kućicu. Gazda nas poziva na čaj od autohtonog bilja i rakiju. Bio bi grijeh odbiti popiti piće na jednoj od najljepših terasa na svijetu. Vlasnik gorskog lokala je vrlo živopisan i zanimljiv. Dok dečki uživaju u pogledu, pričam s njim o bivšoj Jugoslaviji, crnogorskim ženama, nogometu, njegovom životnom putu i opstanku na vrhu planine. Pogled na život čovjeka koji 365 dana godišnje radi na 2000 metara nadmorske visine daje mi jednu posebnu perspektivu i uči me još jednu vrijednu životnu lekciju. Dok s radija Johnny poručuje, a gazda lagano pjevuši stihove – „ Nije važno odakle sam sve dok znadeš kuda putujem, deralo me sedam mora, gorka kora ljute nevolje, to što brodi ne mogu da prevale, čovjek umije…“ , signal nam je da moramo krenuti dalje.
Ubrzo smo na Crnom Jezeru koji zadnji put kad smo bili u Crnoj Gori nismo uspjeli posjetiti. Plaćamo korona sconto ulaz (3 eura po osobi) te koračamo kroz gustu borovu šumu do ovog prirodnog fenomena osjećajući se poput Prstenove družine na putu kroz čarobnu vilenjačku šumu. Spomenuta borova šuma dominira krajolikom dajući jezeru specifičnu smaragdno zelenu boju. Neko vrijeme sjedimo te šuteći uživamo u prizoru koji zaista podsjeća na filmski set.
Spuštamo se na most na Tari te odlazimo na Zip line preko kanjona koji već dugo želimo doživjeti iz ove perspektive. Rijeka Tara izdubila je najdulji kanjon u Europi te drugi najdulji na svijetu (prvi je Grand Canyon) sa svojih 78 kilometara duljine te 1300 metara u svojoj najdubljoj točki. Sam kanjon je zaštićen UNESCO-om. Zip line nas je oduševio! Osjećaj leta iznad impresivnog kanjona te pogled na most iz nesvakidašnje perspektive zaista vrijedi i vremena i novca (uz malo Korona cjenkanja izašlo je 50 eura za nas četvero). Ekipa koja vodi Zip Line Montenegro izuzetno je simpatična i stručna te ih svakako preporučamo.
Vraćamo se u Žabljak gdje jedno dva sata tražimo kuću koju u kojoj smo rezervirali smještaj. Susjedi se preko brda dovikuju nekim samo njima znanim šiframa te ubrzo dolazi vlasnik. Pored kuće zavezan je bik koji nas poput crkvenog zvonika obavještava o protoku vremena. Crna Gora je zaista jedna od rijetkih preostalih europskih zemalja u kojoj možete doživjeti ovako nešto.
Budimo se u gotovo netaknutoj prirodi, punimo pluća čistim zrakom, jedemo obilan doručak i planiramo povratak. Vršimo odokativnu inspekciju motora te vozimo preko Šavnika nazad na Trebinje, preko Klobuka izbijamo na Stolac i Čapljinu te ,evo nas na granici. Preko Metkovića još uvijek praznom i prekrasnom cestom dolazimo do Tučepa. Odlučujemo se za tipičan bajkerski smještaj koji se sastoji od luksuznog apartmana s bazenom, odmaramo donji postroj od skoro 1500 kilometara puta i prepričavamo zgode sa putovanja. Jutro provodimo uživajući u potpuno pustim plažama Makarske rivijere dok nas pogled na kristalno plavo more relaksira. Dalmacijo moja ružo procvala lijeno svira sa radija…
Kaže jedna poslovica da je ponekad važno otići daleko kako bih upoznao sebe s čim se apsolutno slažem. No planovi se mijenjaju, a na nama je da se prilagodimo i izvučemo najbolje iz svake situacije. Nije li to i sama personifikacija života? Ove godine, zbog korone, mnogima od nas poremetili su se planovi i snovi o dalekim destinacijama, bijelim plažama, beskrajnim stepama i globalnim megalopolisima. Vozeći pored potpuno praznih hrvatskih plaža, kroz impresivne crnogorske pejsaže te veličanstvenu prirodu, razgovarajući s ljudima velikog srca i sjajnog smisla za humor shvatili smo da je i onaj mršavi Britanac, možda mu znate ime, Mick Jagger ga zovu ipak u pravu kad nam je svojim stihovima poručio…
You can't always get what you want
You can't always get what you want
You can't always get what you want
But if you try sometimes, well, you might find
You get what you need…
Do nekog drugog putovanja, do neke druge avanture, you just go and get what you need!
