Točno tjedan dana nakon strašnog potresa razmišljam kako gotovo sve u životu nekako brzo splasne… Ogromni i uznemirujući naslovi “Pakao u Nepalu” / “Nova nada usred ruševina” / “Hrvatica u grotlu Katmandua” nestali su sa naslovnica. “Seksi Hrvatica koja ubija životinje” / “Severinin novi dečko” / “Bogati i slavni na meču stoljeća” uskočili su na to mjesto. U početku je to u meni stvaralo osjećaj velike ljutnje i nepravde. Nisam shvaćala kako ljudi mogu tek tako prijeći preko nečega toliko drastičnog. Toliko značajanog. Toliko tragičnog i tužnog. Svaki post s prvomajskog roštilja koji bi izletieo u newsfeedu mojeg Facebooka promatrala sam s prezirom. “Ljudi su tako hladnokrvni i bezobzirni…” – komentirala bih naglas promatrajući komade mesa na štapićima u njihovim rukama. A onda mi je na pamet pala epizoda iz vlastitog života.
Svibanj, 2014. – Vancouver, Kanada. Predivan sunčan dan. Razmišljam do kojeg bih parka mogla svratiti da odradim jutarnje trčanje. A možda da ipak uletim na sat yoge? Radujem se popodnevu i druženju s novim kanadskim prijateljima. Možda pogledamo neki film. Blentavu komediju. A možda i složimo neke fine sendviče. Voćna salata također zvuči super. Ma život je predivan! Ulogirala sam se na Facebook, a postovi uspaničenih ljudi iz Hrvatske nisu prestajali iskakati na mojem ekranu. “Izvnredno stanje zbog poplava!” / “Dvije obitelji kao odštetu za poplave dobit će 11 kn” / “Danima odsječeni od svijeta, voda izlazi iz svake rupe” / “Bujice nose kuće, stoka ugiba u mukama, doplivale i zmije”. Prva pomisao koja ti padne u takvom trenutku na pamet možda je sebične prirode, ali ljudi smo… “Jesu li “moji” na sigurnom?” - mota mi se po glavi dok polupanično paralelno tipkam mail mami i par bližih frendova. Svi se u roku od pet minuta javljaju poručicom: “Dobro smo! Ne brini se!”. Moje uspaničeno stanje splašnjava instant brzinom. Kao kad ti mlijeko zakuha na štednjaku, pa jednim okretom ruke riješiš stvar. Primjećujem prema člancima kako je stanje u nekim predjelima Hrvatske poprilično ozbiljno. Rijeka Sava podivljala je na istoku, a ljudi su neutješni. “Dobro je – “moji” su na sigurnom…” – odahnula sam zahvalno, razmišljajući kako sigurno nije lako ljudima u Gunji. “Jadni ljudi…” – izgovarala sam poklapajući ekran laptopa. Ali eto, ja kasnim na yogu…
Organizacije su se aktivirale. U Rijeci, Splitu i Zagrebu održani su paralelni koncerti pomoći i podrške poplavljenim područjima u Slavoniji pod nazivom "Hrvatska pomaže". Milijuni kuna uspjeli su se skupiti zbog nečijeg truda, ustrajnosti i uloženog vremena. Pojedini ljudi sa moje Facebook liste također su krenuli u ostvarivanje svojih misija. Svaki dan su nas obasipali statusima o poplavama. “Donirajte ovdje! A možete i ondje! A ako slučajno možete, postoji i ova opcija…”. Vrijeme je prolazilo, oni nisu odustajali. “Naravno da ću donirati… Ljudi trebaju našu pomoć.” Odrekla sam se omiljenog Pumpkin Spice Lattea, uzela pauzu od detox smoothija koji mi je neprimjetno prešao u dnevnu rutinu i eto… 50 $ za poplave stvorilo se u sekundi. No, moje djelovanje ostalo je na tome. Moj život je krenuo dalje. Momenti srećice i tuge, imigrantske zgode/nezgode i uobičajeni novi dnevni izazovi. Poplave su i dalje uništavale i ugrožavale živote ljudi na istoku Hrvatske, dok sam ja bila kilometrima daleko. U sigurnoj, pristojnoj i organiziranoj Kanadi. “Moji” su bili na sigurnom – pa je shodno tome i moj interes ka toj temi nestao čim sam grižnju savjesti otpuhnula donacijom od 50 $. Facebook aktivisti su mi za dva tjedna počeli čak i ići na živce. Kada sam osvijestila tu činjenicu, osjećala sam se poprilično sebičnom i licemjernom. Ali lagala bih kada bih tvrdila suprotno. Dok sam pritiskala “Hide” gumbić kako bi one “najglasnije i najupornije” skrila iz moje virtualne svakodnevice, osjećala sam kao da sam upravo nekog iznevjerila. Osjećaj je ubrzo nestao, ispran okusom detox smoothija od 7 $ koji je iznova ušao u moju dnevnu, jutarnju rutinu.
Ta životna epizoda pomogla mi je da sagledam ovu trenutnu situaciju iz posve drugog kuta. Strah, panika, očaj i onaj osjećaj “Zašto baš meni…” – to je jedino što smo svi dijelili te noći u prostranom evakuacijskom parku Kathmandua. Igrom slučaja, ja sam uspjela pronaći utočište u Australskoj ambasadi. Tisuće i tisuće nepalskih ljudi i dalje traži sklonište ispod raznoraznih mršavih stabala. Gladni, žedni, promrzli i očajni. A kada proživiš to iskustvo, skupa s njima – gomilom stranaca zemlje koju si imala prilike istraživati samo jedan dan… Bez obzira na to što nemaš nikakve veze s Nepalom – počneš osjećati kako su svi oni “tvoji”. Nemaš pojma tko su, kakvi su, jesu li dobri ili zli, iskreni ili lažljivi… Ali imaš osjećaj da su “tvoji” – i da im moraš pomoći.
To što će priča postupno nestajati iz medija ne znači da je problem riješen. Treba naći neko trajnije rješenje za te ljude. Misija će biti teška, ali podrška koja stiže sa svih strana ohrabrujuća je. Ljudi su se aktivirali i predivno je koliko se ljudi, čiju ruku nikada nisam imala prilike stisnuti, angažiralo u ovoj priči. Svakodnevno mi stižu poruke stranaca koji dojavljuju kako su uplatili svoju donaciju i kako će se potruditi proširiti riječ o situaciji u Nepalu. Entuzijazam mi skače gore-dolje svake minute. Naletim na komentare ljudi koji iz nekog razloga smatraju da su ovo situacije koje ćeš iskoristiti kako bi dobio svojih “5 minuta slave”. Užasno me to pogodi, rasplačem se i mrvicu mi fali da odustanem od cijele priče… Ali onda osvijestim činjenicu kako će uvijek biti ljudi koji će sjediti u foteljama svojih roditelja, tipkajući negativne i bezobrazne komentare i time ispunjavati svoju praznu i posprdnu svakodnevicu. Ne smijemo si dopustiti da takve stvari sabotiraju naše misije! Namjere koje su pozitivne, korisne i iskrene moraju naći svoj put ka ispunjenju!
Svjesna sam kako ova nepalska priča možda i nije direktno vezana uz vas! Kao što se ni ja u svojoj kanadskoj varijanti nisam u potpunosti mogla poistovjetiti s poplavama. No, prije no što zatvorite ovaj članak, stisnete “Hide” gumbić na Facebooku i zaboravite na cijeli ovaj kaos – molim vas, razmotrite opciju da pomognete tim ljudima. Znam da nikome nije lako i ljudi imaju gomilu vlastitih problema. Situacija u Hrvatskoj nije bajna i postoje ljudi kojima bi ta ista novčana pomoć napravila ogromnu razliku u životu. Ne mogu, niti vas želim ni na što natjerati, ali vas mogu lijepo zamoliti da razmislite jeste li u prilici izdvojiti mrvicu svoga vremena i novca, te time možda nekome spasiti život. U dalekom Nepalu. Zemlji u kojoj ne žive “vaši” ljudi… Ali možda, barem ponekad, možemo pokušati odustati od nastojanja kategoriziranja “vaših / tuđih”. Svi smo mi, na kraju krajeva, ljudi… Ljudi koji mogu napraviti puno ako udruže snage i odluče djelovati!
Možda vam ovaj video približi količinu straha koju su ti ljudi proživjeli subotnjeg jutra. Možda vam se lice prestravljene žene u žutom sariju ureže u pamćenje. Meni ona ne izlazi iz snova već danima. Možda pomislite kako bi vam bilo da se sutra ista situacija dogodi vama. Možda osjetite djelić panike koji se uvukao u sve nas i koji još uvijek, čak i tjedan dana kasnije, na svaki glasniji zvuk reagira zabrinutim lijevo-desnim pogledom.
(Molim, pogledajte video u HD rezoluciji!)
Postoje mnoge organizacije kojima se možete obratiti i preko kojih možete djelovati. Dosta ljudi iskazalo je skeptičnost naspram velikih organizacija. Budući da nemam iskustva s njima, nisam u poziciji davati ikakve savjete po tom pitanju. Osobno sam odabrala pomoći promovirati lokalnu organizaciju “We Help Nepal” koja djeluje na terenu i osigurava lokalnim ljudima ono što je najviše potrebno: Hranu, vodu, lijekove, šatore i odjeću.
✯ http://www.wehelpnepal.org/tinka ✯
Uz pomoć mnogih dragih ljudi koji su putem društvenih medija proširili vijest o donacijama, u samo nekoliko sati skupilo se 600 $ / 4070 HRK! Hvala svima na velikoj pomoći i podršci u kojem god ona obliku bila. Ja uzbuđeno refresham stranicu svake dvije minute i čim shvatim da se brojka na zaslonu povećala, sreći nema kraja! Probajte i vi biti dio ove priče. Osjećaj zadovoljstva i korisnosti nakon konkretnog djelovanja – zagarantiran!!!
Tinka Kalajžić
