„Zašto je tvoje srce tužno, zašto izgledaš tako nesretno? Putniče, kuda bježiš? Koliko si prenapučenih zemalja vidio i koliko si vremena potrošio? Dani ne traju zauvijek, kao ni tvoja ni moja mladost. Na kraju ćeš se vratiti kući, iscrpljen. I drugi, naivni, su požalili prije mene i tebe“, stihovi su slavne alžirske pjesme Ya Rayah, u kojoj se pjevač Rachid Taha obraća svojim zemljacima u dijaspori. Znao je da je sreću teško naći u tuđini - vjerojatno iz vlastitog iskustva jer ga je život odveo u Francusku u kojoj se, kako kaže, uvijek osjećao kao „drugi“.

Rachid je porijeklom iz alžirskog grada Orana, mediteranskog ljepotana u kojeg je i slavni pisac Albert Camus smjestio radnju svog romana Kuga. Camus je, baš kao i Rachid, bio jedan od onih koji su iz Alžira otišli za Francusku. Dok je ovaj pisao u nadi da će pomiriti dva svijeta zahvaćena u odnosu ljubavi i mržnje, Rachid je pjevao, predstavljajući „rai“ - žanr glazbe rođen u zemlji napaćenoj pod antikolonijalnom borbom i sukobom različitih ideologija.

Melos i grijesi na obalama Mediterana

Rai je žanr glazbe koja svoje korijenje ima u sjevernoafričkoj folk glazbi iz 1920-ih godina, a sve je krenulo upravo iz sirotinjskih dijelova lučkog grada Orana. On je nosio nadimak „mali Pariz sjeverne Afrike“ jer su se u njemu spajale razne kulture i žanrovi: alžirska, židovska, francuska, španjolska…

Oran je imao dozu mediteranskog nestašluka, a reputaciju grada koji teško govori „ne“ porocima stekao je još u 16. stoljeću kada su se španjolski vojnici ovdje zabavljali s noćnim damama. Stoga ne čudi što su se baš ovdje stopili ritmovi španjolskog flamenca, francuskog cabareta i arapskih nomada te pronašli zajednički izraz u ciničnim pjesmama koje su izazivale vlast i tradiciju.

Noćni život bio je okićen svijetlima i melosom iz noćnih klubova, a pjesme koje su odjekivale u noć bile su odraz svega što je mučilo zemlju a nije se smjelo reći naglas: francuska kolonizacija, krvav rat i njegove posljedice, društvene nejednakosti, konzervativna pravila i život pod vjerskim dogmama… Sama riječ „rai“ znači stav, tj. mišljenje ili savjet. Publika ju je izvikivala slušajući „kafanske“ pjesme uličnih glazbenika.

Rai je predstavljao raskid s dotadašnjom tradicijom i tradicionalnom andaluzijskom poezijom – alžirska omladina okrenula se novim ritmovima i stihovima koji su pjevali o teškom životu u gradu. Bio je to za svoje podneblje dekadentan i hedonistički život, često ispunjen porocima i ljubavnim avanturama.

„Gledati u tebe je grijeh, ti me tjeraš da prekinem post“ ili „Dirao mi je leđa i dala sam mu se cijela“ – danas možda zvuči kao stih jeftine narodnjačke pjesme, no u to doba pjevati na ovakav način bio je revolucionaran čin koji će pozicionirati Alžir kao slatku oazu slobode i grijeha u konzervativnom okruženju.

Pjevači i ljubitelji rai glazbe obično su dolazili iz nižih slojeva društva. Bili su to oni koji su izgubili imovinu i osiromašili tijekom kolonizacije, koji su trpjeli zlostavljanje od strane kolonizatorske policije… Fino građanstvo optuživalo ih je za vulgarnost i promicanje zapadnjačke dekadencije, smatrajući rai glazbu destruktivnom silom. Drugi su pak smatrali kako rai treba gledati kao vapaj za promjenom koja je nužna, zahtjevom za rušenjem tabu tema i zabrana, željom za osobnim slobodama.

Mladi koji su se navukli na ovaj žanr dobili su nadimak „rai generacija“, što nije nužno bio kompliment. Tek malobrojni su ovaj fenomen shvatili kao krik mladih bez perspektive, mladih koji nisu imali uvjeta za osamostaliti se – stoga su se predali životarenju po kafićima, a svoj mladenački potencijal i energiju kanalizirali u (auto)destrukciju.

„Pjevamo život koji vidimo“

Pjevači rai glazbe obično nose titulu „cheb“ koja na arapskom označava mladu osobu. Vjerojatno najpoznatiji rai glazbenik je Cheb Khaled, koji se danas već proslavio u svijetu suradnjom s američkim glazbenikom Pitbullom. Sada je već „mainstream“, no u doba kada je pjevao „Odveo sam je u šumu i prepala se vuka“, bio je dečko s margine društva, omražen od mnogih.

Premda su se u početku ovom glazbom bavili muškarci, na pozornicu su s vremenom stupile i žene koje su do tada nastupale u zatvorenim prostorima pred drugim ženama. Nastupale bi u zamamnim kićenim haljinama i na taj način prodrmale tradicionalno poimanje žene i njene uloge u društvu.

Jedna od njih bila je Cheikha Rimitti – „kraljica rai glazbe“ koja je opjevala borbu za opstanak, siromaštvo, seksualne užitke, prijateljstva i ljubav prema čaši. Sa svega 15 godina priključila se grupi glazbenika i za života stvorila više od 200 pjesama iako je bila nepismena. Tekstovi njenih pjesama izazivali su zgražanje tradicionalnog dijela društva.

„Riječi leže tiho u mojim mislima, dok ih ne opjevam. Nema potrebe za olovkom ili papirom. Pjevam o mizeriji. O ljubavi. O položaju žena. Običnom životu, konkretnim stvarima. Životu koji vidim. A Rai je uvijek bio glazba buntovnika.“ – Cheikha Rimitti

Kada je izbila povijesna alžirska pobuna protiv francuske kolonijalne vlasti, Cheikha Rimitti se bez dvojbe priključila pokretu otpora. „Fronta narodnog oslobođenja me nije trebala ni kontaktirati“, ponosno je istaknula i okrenula se temama oslobođenja svoje zemlje.

No, kada su Alžirci izborili neovisnost i kada je na vlast došao socijalist Ahmed Ben Bella, krenula je hajka protiv rai glazbe i rai glazbenika. Možda je problem bio u tome što su je smatrali šundom i neukusnom imitacijom zapadnjačke glazbe, a možda i u tome što ovi vječni disidenti nisu štedjeli kritike nikoga te nastavili „bockati“. Kako god bilo, uslijedio je period represije i povratka violini.

Glazba je bila jača od policijskih batina

Među Alžircima koji su živjeli u Francuskoj popularnost rai glazbe je u godinama nakon Drugog svjetskog rata toliko porasla da su je prihvatili i svi ostali koji su simpatizirali s napaćenom nacijom. Sada su se u rai ubacili i elementi pop glazbe tako da je i strancima postala probavljivija. Bilo je potrebno čak 20 godina da alžirske vlasti kod kuće shvate da je zabranjeno voće samo još slađe, te da počnu popuštati s pritiskom. Rai glazbenicima vraćene su putovnice i mogli su snimati i nastupati u svojoj domovini.

No, tek što je krenulo nabolje, Alžir je 1991. godine utonuo u građanski rat tijekom kojeg su radikalne islamističke skupine izvršile atentate na nekoliko rai glazbenika i producenata, među kojima je bio poznati Cheb Hasni. Njegov posljednji koncert u Oranu održan je 1993. godine, a okupilo se čak 150 000 ljudi. Iduće godine je ubijen, u dobi od 26 godina. Studenti koji su izašli na ulice i prosvjedovali protiv nasilja i katastrofalne situacije u državi, za svoju himnu usvojili su Khaledove stihove.

„Gdje su nestali mladi? Gdje su nestali hrabri? Bogati se guše u novcu, siromašni rade dok ne umru, a islamski šarlatani pokazali su svoje pravo lice. Preostaje samo plakati, pobuniti se, ili pobjeći… Ali gdje?“

Chebov lik i glazba ostali su – u glazbi koja danas dopire iz automobila i klubova, u muralima i grafitima stihova na ulicama. No, tada je ovo bio nagovještaj mračnih vremena kojima naizgled nema kraja. Njegova smrt izazvala je val nasilja prema drugim izvođačima - kako bi spasili živu glavu, mnogi su pobjegli iz zemlje. Jedan od njih bio je Cheb Mami kojeg znamo iz Stingovog hita „Desert rose“ (da, da, mnogi se iznenade kad shvate da je onaj nježni glas u pozadini zapravo muški). Bio je to način da se rai glazbu održi na životu.

„Oran, Oran… Izgubio si mnogo dobrih stanovnika koji sada lutaju u egzilu, izgubljeni. O, kako su bile sretne proslave u mojoj domovini, sjećanja mi dolaze i proganjaju me dok plačem za izgubljenim… Vi, koji putujete u Oran, poručite mojim ljudima da čuvaju svoju zemlju.“ – Cheb Khaled

Neki od najpoznatijih preživjelih predstavnika rai glazbe i danas žive izvan Alžira. Jedan od njih bio je Rachid Taha s početka naše priče, koji je zajedno sa Cheb Khaledom popularizirao rai u svijetu. Štoviše, podignuo je rai na viši nivo spojivši ga s modernijim, „svjetskijim“ zvukovima.

Inspiraciju je pronalazio u bendovima kao što je The Clash (svojedobno im je uvalio svoju kazetu i kad je kasnije čuo „Rock the Casbah“ zaključio kako su je poslušali), njegova pjesma „Barra Barra“ poslužila je kao soundtrack za film „Pad crnog jastreba“, a „Ya Rayah“ prerađena je i za našeg Zdravka Čolića u „Jako, jako slabo srce zavodiš…“. Godine 2014. nastupio je u zagrebačkoj Tvornici kulture te dan kasnije održao predavanje na temu Arapskog proljeća i imigrantskog života. Umro je 2018. godine u 59. godini života. Prije njega, ovozemaljsku pozornicu napustila je i Cheikha Rimitti koja je također umrla u Parizu.

Težak put do priznanja

Alžirski građanski rat službeno je završio 2002. godine, nakon deset dugih i krvavih godina sukoba. Islamisti nisu uspjeli u svom naumu da preuzmu vlast u zemlji. Rai je sve ovo nadživio i postao zauvijek neizbrisiv dio alžirskog kulturnog identiteta.

Štoviše, dojučerašnji trn u oku postao je ponos nacije koji će dobiti i poseban festival, sada kada ga pripadnici stare političke garde više ne mogu ignorirati. Alžirsko ministarstvo kulture danas službeno pokušava registrirati Rai kao dio UNESCO-ove svjetske baštine. Ironično, glazba koju su opisali kao „glazbu suživota“ postala je predmet trzavica između Alžiraca i Marokanaca koji u svojim medijima ističu kako je Rai postojao u marokanskim gradovima duž pustinjske granice prije nego se uopće proslavio u Oranu.

Ništa što već rai nije predvidio. Cheikha Rimitti je govorila kako rai glazba proriče budućnost, a Cheb Khaled opjevao je post-ratnu situaciju i prije samog rata.

„Gledaj kako hrabri postaju kukavice. Ne čuje se više ništa osim „Bilo jednom davno…“. Uništavaju čovjeka, piju krv vlastite braće. Pobjeći, ali gdje? Oh, koliko suza, oh, koliko patnje…“