Zašto pauk uvijek stoji kao ukopan na zidu? Zašto kukci umiru na leđima? Hoće li me ugristi otrovna zmija na izletu? Ovo su pitanja na koje mlada biologinja Iva Čupić pod Instagram imenom Samsa Critters odgovara publici.

Njeni foto-modeli dolaze u raznim oblicima, od divovskih leptira do zmija i žohara koji šeću po njoj. Reakcije publike variraju od potpunog oduševljenja do nevjerice, no jedno je sigurno – nećete ih moći prestati gledati.

Od malih nogu upala je u mrežu svega „bubastog“: ljubav prema paucima, kukcima, zmijama i ostaloj družini prerasla je u struku, a danas koristi društvene mreže kako bi upoznala javnost s njima. Kroz edukaciju pomaže ljudima da se oslobode straha zbog kojeg često ugrožavaju životinjski svijet.

Tako je pokrenula kampanje #pauknijebauk, #zmijenisustrašne i sl. te pozvala publiku da pri susretu s nekom od „strašnih“ životinja fotografiraju primjerak i označe ju na Instagramu. Ona će vam objasniti koja je to životinja, kako s njom postupati i da li je uopće opasna. (I pritom možda spasiti život jadnoj bubi za koju ste već pripremili usisavač ili novine.)

„Imam neke žohare koji su mi zgodni“

Baš kao što smo zamišljali, Ivin stan svojevrsni je terarij u kojem uzgaja svoje ljubimce, ali i knjižnica koja otvara vrata u mnogima nepoznat svijet.

„Ima ovdje pauka, paučnjaka, zmija, par vrsta žohara koje su mi zgodne…“, upoznaje nas sa svojim cimerima. Pauci i zmije nisu tako rijetki ljubimci, ali kuhinjski trkači su na lošem glasu i nismo nikad nikoga čuli da ima „par vrsta koje su mu zgodne“.

 „Postoje predrasude o njima jer ih svi povezuju sa žoharima koji žive u zgradama. No, u prirodi su oni čistači. Primjerice, madagaskarski žohari su baš veliki: sve što padne od voća na pod, oni pojedu pa spriječe da se nakupi plijesan. Imaju svoju ulogu u prirodi, ali kao i inače kada se nakupi previše toga u blizini ljudi, mogu postati problem“, objašnjava Iva.

Tisuću pitanja, tisuću nožica

Neka nam žohari ne zamjere što smo pitali ima li se o njima išta lijepo za reći. A za Ivu ne postoje čudna niti glupa pitanja – od toga da li je određeni pauk otrovan, do toga zašto kukci umiru na leđima, rado odgovara na pitanja publike iako ponekad to nisu odgovori koje čovjek voli čuti.

„Ljudi me često pitaju da li je neki pauk otrovan. Realno, postoji samo jedna porodica pauka koja nema otrov, tj. ne služi se otrovom za lov. Zato moram napomenuti – gotovo svi pauci su otrovni, aaaliiii…. Nema on taj otrov ni tu količinu da ubije čovjeka. Nekad imam osjećaj da su dobili odgovor koji nisu htjeli čuti“, smije se Iva.

Pitanja proizlaze iz raznih priča kojima su nas plašili tijekom odrastanja. Jedna od poznatijih vezana je uz lažni podatak da čovjek za života u snu prosječno proguta osam pauka.

„Postoji više razloga zašto se to nikad neće dogoditi: od zraka kojeg ispuhujemo i uvlačimo, do naše temperature tijela. Oni bježe od visoke temperature, to njima automatski znači da je u pitanju predator, a kako smo mi topliji od okoline oni će izbjegavati hodati po nama. Uzmimo u obzir i to da je nama unutrašnjost usta vlažna, a vlagu vole samo pauci koji žive u špiljama i jamama – dakle oni koji sigurno nisu u našim kućanstvima – pa lako možemo vidjeti da je riječ o najobičnijem bezveznom mitu koji se proširio internetom“, objašnjava Iva.

Ima i onih pitanja koja otkrivaju radoznalu, dječju stranu u svima nama. Primjerice, zašto se kukci ne mogu uspraviti kada padnu na leđa?

„Odgovor je jednostavniji nego što mislimo“, poručuje. „Naime, oni se nisu razvijali na terenu koji je nama poznat – u stanovima, na cestama, ravnim površinama poput stolova i sl. Oni žive u prirodi u kojoj uvijek imaju neku travu ili granje „pri ruci“, tako da se mogu primiti za nju. U prirodi im se ne dešava da padnu na leđa i nemaju kako ustati. Slično je i s nekim paucima, koji su super dok su na mreži, ali ako ih staviš na pod – Bože sačuvaj, kao da se jadničci zapletu o svojih osam nogu. Često zaboravljamo da smo kao ljudi mnogo stvari izmijenili u okolišu kojim su oni dominirali dugo vremena, bez nas…“

Pauk nije bauk

Kad čujemo za njihove male muke i probleme, čak i plašljivima među nama dođe da im pružimo ruku i pomognemo. 

No, postoji i onaj dio ljudi koji ima fobiju od zmija ili paukova čak i kad za to ne postoji razlog. Često kažu: „Znam da mi pauk neće ništa, no svejedno ga se panično bojim.“ Otkuda potječe toliki strah?
Iva objašnjava kako je par studija iznova pokazalo da je arahnofobija (strah od pauka, inače jedna od najčešćih fobija) najviše vezana za Europu i određene dijelove Amerike.

Na istoku je drugačije: u Africi tako postoji pozitivna poveznica s paucima. Afrička mitologija i legende prikazuju pauke u pozitivnom svijetlu te njeni stanovnici nemaju razvijen kulturološki strah od njih kao što ga imamo mi. To se može reći i za zmije.

Ironično, najopasnije vrste pauka i zmija uopće nisu u Europi i Americi. „Tu je zastupljen tek mali broj opasnih primjeraka, pa je pomalo komično što je najviše straha koncentrirano tu gdje je najmanje razloga za strah“, objašnjava.

„Moguće je i da je taj strah neka vrsta genetičkog zaostatka, ali radi se i o društveno uvjetovanom strahu. To vidimo i u „muškom“ i „ženskom“ odnosu prema tome - dečki od male dobi uče zatomiti strah i pokazati hrabrost, pa otuda recimo percepcija da se pauka i zmija više boje žene nego muškarci. Ili ako kao dijete doživite neugodnu situaciju s nekom životinjom, vjerojatnije je da će tijekom odrastanja to prerasti u fobiju.“

Kako se najbolje rješava taj strah? Suočavanjem i edukacijom

„Ne mislim pritom na latinske nazive i kojekakve informacije koje nam malo znače kada je fobija u pitanju“ napominje Iva.

„Postoje mnoge vrste koje su vezane uz kućanstva i svaka od njih se malo drugačije ponaša. Pa što više znamo o njima, lakše nam je. Kada je riječ o primjerice kućnim paucima – onim s tankim dugim nogama – dobro je znati da su oni sasvim okej dok su na svojoj mreži. Čim mi njih maknemo s mreže, oni počinju nekontrolirano trčati. To rade zato što im nije ugodno na tom području, ne osjećaju se sigurno, žele što prije pobjeći… A upravo to još više uplaši ljude. Strah se ne rješava preko noći, ali poznavanjem se korak po korak navikavamo.“

Neki njeni kolege biolozi su zavoljeli zmije baš zato što su radili na rješavanju svojih fobija, a iako njeni roditelji nisu bili nimalo oduševljeni strašću prema bubama u djetinjstvu, danas više ne usisavaju pauke i ne ubijaju kukce. „Fotografiraju ih i pošalju ih meni. Rekla bih da smo postigli nešto“, napominje kroz smijeh.

Imate li nekad osjećaj da vas osam očiju promatra?

Nemojte se iznenaditi niti uplašiti, ako sretnete Ivu na ulici u sitne noćne sate s džepnom lampom u ruci. Često je na terenu u potrazi za svojim malim modelima s kojima nas upoznaje preko Instagram profila, a ovisno o vrsti, to nekad zahtjeva noćne smjene. Koliko joj to uspijeva svaki put?

„Uglavnom mi uspijeva, jer točno znam što tražim i gdje to naći. Ako želim snimiti jajašaca krastače – što je super zanimljivo – onda ću izaći krajem trećeg mjeseca na određenu lokaciju i nema šanse da ju neću pronaći.“

Kada pogledamo sve te snimke i fotografije s terena, uočavamo koliko smo zapravo cijelog života i svuda oko sebe okruženi životinjama za koje možda nismo ni znali. I nakon toliko godina s njima, živi smo i zdravi, bez da itko ikoga napada.

„Istina. Primjerice, crna udovica je na lošem glasu, a kod nas je ljudi često ne znaju ni prepoznati. Na Dugom otoku blizu Telašćice prođe dnevno jako puno ljudi, a mi smo u kolovozu ondje pronašli oko 30 crnih udovica. Bile su posvuda, no tamo nijednom nije zabilježen ugriz crne udovice. I sad netko može pomisliti „ajme koliko ih ima“, no zapravo vidimo da se ti ugrizi jako rijetko dešavaju. Zato je bitna edukacija, dobro je znati da je taj pauk skrovit, da će se povući… To pomaže ljudima da se ne brinu i da ne budu napeti tijekom cijelog izleta u prirodu.“

U redu je biti oprezan (recimo, paziti se krpelja i ne lutati van označenih staza) no kao što Iva poručuje: nema razloga za paniku ili neodlazak u prirodu, a kamoli za ugrožavanje ili ubijanje životinja.

Proučavanje pauka, kukaca i zmija možda nije po svačijem ukusu, ali jednom kad uronite u njihov svijet i saznate da su i oni „samo ljudi“ sa svojim malim brigama, vjerujemo da će vam se srce omekšati idući put kad ih vidite onako simpatične i smotane dok trčkaraju po biljkama ili čak vašem dnevnom boravku.

Ivi ćemo poželjeti da joj se ostvari želja da upozna skrovite dijelove Madagaskara prekrivene paučinom i kraljevsku kobru Tajlanda, a vama preporučujemo trk na njen profil gdje ćete bolje upoznati svoje male sugrađane 😉