Kroz povijest se najmanjim otokom na svijetu smatraro Bishop Rock, na engleskom otočju Scilly. Ondje se nalazio usamljeni svjetionik koji je automatiziran 1982. pa se danas najmanjim naseljenim otokom na svijetu smatra Just Room Enough Island u New Yorku. Otok je 1950. kupila obitelj Sizeland i na njemu sagradila kuću te posadila drvo. Cijeli otok je velik poput teniskog terena i duplo je manji od svog prethodnika, Bishop Rocka.

No, jeste li se ikad zapitali koja je najmanja otočna država na svijetu?
Zove se Nauru, nalazi se između Australije i Havaja, ondje živi 10 tisuća ljudi, a površina njihove države je 21 kilometar kvadratni. U studenom 1798. Britanski brod Snow Hunter, krenuo je prema kineskim morima i javio Europljanima da su naišli na novi otok. Stotine Nauruanaca izašle su kanuima pozdraviti mornare. Na prvu preplašeni, mornari se nisu usudili iskrcati, a Nauruanci, također preplašeni, nisu znali bi li im prišli ili se sakrili.

Kada su i jedni i drugi shvatili da si međusobno ne žele nauditi uspostavili su komunikaciju. Kapetan broda, John Fearn, zapisao je kako se oduševio njihovom dobrodošlicom, ali i toplim vjetrovima, palmama koje se njišu i bijelim pijeskom pa je otok nazvao „Pleasant Island“.

Kako su pohlepa i loše kolonijalno upravljanje dovele Nauru na rub kolapsa?

Nakon otkrivanja ovog „raja na zemlji“ ljudi su polako počeli dolaziti kako bi uživali u prekrasnim plažama i toplom moru. U to vrijeme još se nije znalo kakva sve prirodna bogatstva čuva Nauru pa kolonijalne sile nisu bile previše zainteresirane za njih. Sve do 1899., kada je geolog Albert Ellis primijetio oblik nalik stijeni. Na prvu se činilo da je to komad okamenjenog drveta, a na kraju se uspostavilo da je to visokokvalitetna fosfatna ruda, super-gnojivo vrijedno pravo bogatstvo. Dvije godine nakon, otkrili su da je 80 posto otoka bogato fosfatnim vapnom.

Nedugo nakon toga vrijedna ruda se počela izvoziti, a Nauru je polako, ali sigurno ostao bez svojih prirodnih ljepota. Nauruanci su oduvijek čuvali svoje rude, do te mjere da su kuće gradili daleko od njih. To područje je bilo dom divljih badema, stabala pandanusa, jata ptica i bogatog života.

Fotograf National Geographica 1921. je rekao da je obrađeno fosfatno polje užasno i sumorno područje s tisućama oštrih i šiljastih koraljnih vrhova, na kojemu se mogu vidjeti odbačene košare s fosfatom i zahrđale konzerve američkog kerozina.

Do Drugog svjetskog rata, Nauru je bila australska kolonija. Onda ih je napao Japan. Iako je izvoz fosfata nakratko stao, to je bilo najmračnije vrijeme za domaće stanovništvo. Japanske trupe su bile nemilosrdne. Premlaćivanja, smaknuća, deportacije i masovna utapanja, rezultirale su značajnim smanjenjem domaćeg stanovništva. 1945. na otoku je ostalo manje od 600 Nauruanaca, a više od četvrtine ih je izgubilo život.

Kako Nauruanci žive danas?

Nauru je neovisnost stekao 1968. Republika Nauru odlučila je nastaviti izvoziti fosfat kako bi se oporavili od gubitaka s kojima su se nosili kroz povijest. Danas Nauru još uvijek traži svoje mjesto u svjetskoj ekonomiji. Novinarka Kathy McLeish 2013. je zapisala da očaj prožima cijeli Nauru. Nezaposlenost je velika, ima svega nekoliko kafića i restorana, a unatoč prirodnim ljepotama turizam se nikad nije uspio razviti. Iako iz daleka izgleda kao raj na zemlji, kada se približite možete vidjeti oronule kuće i smeće koje zatrpava ceste i dvorišta.

Deset tisuća stanovnika jede samo uvezenu hranu, a problem im je i pitka voda. Konzervirana i prerađena hrana loše utječe na domaće stanovništvo pa se Nauru smjestio pri vrhu ljestvice po stopi pretilosti u svijetu. Čak tri četvrtine žena je pretilo, a lideri su i po alkoholizmu i pušenju. Zbog alkoholizma Nauru ima i visoku stopu nasilja u obitelji.

James Aingime, ministar Kongregacijske crkve u Nauruu, u zadnjim godinama svoga života je rekao: „Sanjam da nikada nismo pronašli taj fosfat. Volio bih da Nauru može biti kao prije. Kad sam bio dječak, bilo je tako lijepo. Bilo je drveća, sve je bilo tako zeleno. Sjećam se kako smo jeli svježe kokosove orahe i kruh. Tek sad vidim što se ovdje dogodilo i mogao bih samo plakati“.