Eleonorin sokol (Falco eleonorae), jedna od deset vrsta europskih sokola, posebni su po tome što se, osim nekih otpadnika koji se razmnožavaju na atlantskoj obali, čitava populacija gnijezdi na Sredozemlju, a litice naših pučinskih otoka najsjeverniji su dio njihova zavičaja.
Eleonorini se sokoli gnijezde u lastovskom i viškom akvatoriju, vole Vis, otok Svetog Andrije, Biševo, Sušac i Jabuku, pa će na prvu zvučati kao pravi avanturisti i samotnjaci među nebeskim letačima. Njihovi su pravi motivi za zadržavanje u ovim udaljenim i nepristupačnim krajevima sasvim drugačiji, ipak je riječ o pticama - grabljivicama.
Velika glad prije puta
Eleonorini sokoli odabiru udaljene otočiće i hridi na migracijskim rutama drugih ptica selica, gdje one postaju lake mete. Pticama selicama tako se prilagodio i čitav životni ciklus Eleonorinog sokola. Gnijezde se krajem ljeta, kasnije nego većina drugih selica, a ptići gnijezda napuštaju početkom jeseni.
Dok se u najvećem dijelu godine hrane uglavnom kukcima, ujesen im proradi apetit za druge ptice, i pritom ne biraju previše. Zabilježeno je čak 111 ptičjih vrsta koje im lako mogu postati plijen. Bitno je samo – da se kreću, jer ovi su grabežljivci vješti lovci ptica u letu.
Na umornim selicama koje se zastaju odmoriti na njihovim hridima mladi će Eleonorini sokoli izvježbati svoje lovne vještine prije nego što se spreme za svoju prvu selidbu na – Madagaskar, koji je zimi mnogo ugodniji od naših krajeva.
Pri povratku će najprije obići i puno sjevernija područja od svojih uobičajenih adresa, pa će tako doletjeti i do Cetine ili Ravnih kotara, a potom se vraćaju svojim samotnim otočićima. U Hrvatskoj je Eleonorin sokol, vrsta koja je ime dobila po srednjovjekovnoj princezi koja je zabranila "odnošenje jastreba i sokola iz gnijezda", na crvenom popisu ugroženih ptica.
Iako malena, njihova populacija kod nas broji 80-ak parova, a osim ornitologa i zanesenjaka prate ih i moderna čuda tehnike. Najnovija, prije petnaestak godina otkrivena, kolonija u Jadranu je ona na Sušcu, a najpoznatija predstavnica ove grabežljive ptice bila je Ankica koja je znanstvenicma ljubazno dopustila da je prate pune dvije godine i ucrtaju preciznu rutu kretanja ovih malih sokolova.
Istarski Sibir: Pijana atrakcija mračne prošlosti koja je danas idealna za izlet
